„Think outside the box! Želim proaktivnost, želim da vi meni dolazite s idejama! Cost-benefit, kolege, cost-benefit! Dobro znate koji su KPIs i kakav nam je timeline, a svjesni ste i koliki nam je YTD gap stoga vas molim da mi dođete s vašim prijedlozima za poboljšanje! Moja vrata su vam uvijek otvorena!“

Ivan je gledao u nabreklu žilu na čelu Šerića i pitao se postoji li šansa da prsne i pošprica sve prisutne na team meetingu. Joj koliko je prezirao sve te preserancije preuzete sa Zapada. Team meeting. Team building. Team spirit. Ono, prestanite srat više.

Mrzio je tu pasivnu agresiju korporacije. „Zadovoljni smo tobom, ali uvijek ima prostora za napredak.“ Mislio je da će posljednja promjena posla biti ono što mu treba, ali shvatio je da je svugdje isto. Čak su i destinacije za team building postale iste. Nakon sastanka se nevoljko vratio za svoj radni stol u open space uredu.

„Hej Ivane, mislila sam da prođemo one podatke za Šerića, pa da mu pošaljemo forecast za idući kvartal EOB“, obrati mu se kolegica Jana s prenaglašeno iscrtanim obrvama.

Rigalo mu se.

Hvala Bogu, bio je petak. Ako mu je ikad trebao, danas mu je trebao. Otići će van s ovim svojim budalama i ubit se k’o majka. Nakon ove cjelotjedne korporativne je*ačine, trebala mu je poštena doza izvornog balkanizma. Njegovi dečki iz kvarta bili su nužni balans u njegovom životu.

Na povratku s posla staje na kiosk. Dok je teta usluživala babu ispred njega, iz dosade mu pogled zapne na loto listićima. Zgrabi jedan, na brzinu prekriži brojeve i preda ga teti, zajedno sa cigaretama.

„Konjino, kupim te u 9“, šalje mu Neno na WhatsApp.

Petak popodne je njegov najdraži dio tjedna. Nakon što je kratko odspavao, sjeda za lap i skicira. Kao klinac je sanjao da će raditi stripove. Gutao je sve koji su mu dolazili pod ruku, a s vremenom dobio želju i sam stvarati neke nove junake i priče. No, tijekom djetinjstva nitko nije pretjerano ohrabrivao daljnji razvoj njegovog očitog talenta, dapače, na taj njegov hobi se uglavnom odmahivalo rukom. Što ćeš s tim, samo ti uči, pa kasnije – upiši ekonomiju, s tim ćeš naći posao. S ovim se igraj u slobodno vrijeme, ako moraš.

„Di si klošaru, jesi se mogao malo picnut, kak’ ćemo među male kad si se ti k’o ljakse obuk’o?“, prokomentira Neno njegov outfit čim je sjeo u auto.

„Šta mi fali?“, brani se Ivan. „A i znaš da me na poslu je*u za oblačenje, dosta mi je te lažne finoće i utegnutih košuljica“.

„Fino, za Švabe samo najbolje, a ja moram klošara gledat“, bocne ga Neno opet. „Nego, idemo stat u Vrutak, veli Pero da uzmemo još bocu Jacka i neku votku. Valjda i neki pičići dolaze.“

***

Budi se ujutro, mamuran. Neka mala od sinoć je pored njega u krevetu. Ugleda njenu tetovažu na lijevom boku: Live, laugh, love.

Odmah mu nekako padne entuzijazam, a zajedno s njim i sve ostalo.

Ostatak vikenda je proveo u triježnjenju i crtanju skica. Godili su mu tišina i mir.

***

Ponedjeljak. Došao je malo ranije na posao da se psihički pripremi za ostatak najgoreg mu dana u tjednu.

„Ivek, imamo conf. call u 15 s Frankfurtom. Moramo pripremit one brojke za budget. Može da se sad sjednemo, pa još tokom dana napravimo fine-tuning?“, doleprša Nacrtana Obrva do njega.

Oko 19 konačno stiže kući, gladan i lud. Dok čeka pizzu, prevrće po papirima na kuhinjskom šanku i ugleda listić lota koji je uplatio prije par dana. Već ga je krenuo baciti u smeće, no u zadnji tren ipak odluči provjerit brojeve. Prvih pet ima… Od druga dva ima jedan… Ček. Idemo opet. Gleda detaljno izvješće zadnjeg kola. Stvarno je netko dobio sedam milijuna kuna! Gleda opet svoj listić, prevrće ga kao da će iz njega iskočiti voditeljica lota i čestitati mu. Ili Oliver Mlakar. Ne, ček, jel on vodio loto? Drži li on zaista u ruci dobitni listić?? Sedam milijuna kuna?? Ma ne, nije moguće, ne vjeruje i dalje. Ajde, recimo da je istina. Što sad? Kako provjerit? Je l’ se on treba nekome javit ili će njega zvati? Čuje zvono. Otvara vrata i bez pozdrava baca dostavljaču sto kuna da ga se što prije riješi kako bi se mogao vratiti potvrđivanju svog multimilijunaškog statusa. Gugla do kad radi korisnička služba lutrije. Do 23 h. Sad je 22. Zove ih, ruke mu drhte, jedva je uspio otkucati brojeve. Javlja mu se neki student izdresiranog glasa i po uvježbanoj špranci razgovora. Očito ima šprancu i za milijunske dobitnike jer mu mrtav hladan potvrđuje da je listić njegovog serijskog broja zaista dobitni listić sedam milijuna kuna. Poklapa slušalicu, iako mu je Šprancaš još pokušao dati neke informacije o daljnim koracima. Ne može to sad.

Odlazi do ormarića s cugom, nalazi samo neku rakijetinu. Poteže drito iz boce. Skoro se ispovraća već od prvog gutljaja. Sjest će i pojest nešto. Uzima pizzu iz kuta hodnika u koji ju je zafitiljio. Pola je ispalo iz kutije na pod, ali nije ga briga. Isprat će rakijom bakterije.“ Je*o bakterije, ja sam dobio SEDAM MILIJUNA KUNA!!!“, vrišti po stanu. U idućem trenu se primiri, shvati da to nije najmudrija stvar za vikati u stanu s lošom izolacijom i otvorenim prozorima. Omamljen rakijom, pred jutro zaspi.

Ujutro ga budi alarm. Nevoljko zakorakne da će ustati iz kreveta, pa se sjeti scene od sinoć. NE IDE ON NIKUDA! On je milijunaš!! No sabere se i shvati da ne može baš nazvati na posao i reći: „Ja sam milijunaš, a vi se je*ite sa svojim budgetom!“, pa zaključi da je najpametnije javiti da je bolestan. Nacrtana Obrva ga je odmah zasula sa sto pitanja, ali ju je samo prekinuo objašnjenjem da nije u stanju govoriti koliko mu je loše. Nije ni bilo daleko od istine, ona rakija je otrov.

Vrati se u krevet, misleći kako će još malo odspavat, ali misli su već zaigrale svoje kolo. Kolo od milijun kuna, točnije sedam milijuna! SE-DAM! Diže se i kuha si kavu da se malo sabere. Korak po korak. Najprije mora dokučiti kako će riješiti stvari na poslu, to da će dat otkaz uopće nije upitno. Na pamet mu padaju svakakve ideje:

Baciti službeni mobitel u prvi šaht, zajedno s radnom knjižicom. Ček, nema više radnih knjižica, sad su one ona neka e-priča. Nema veze, isprintat će neki papir sa e-Građani, tek toliko da ga može baciti, simbolike radi.

Posrati se Šeriću na stol.

Ušetati u firmu s tamburašima. Ne, Ciganima. Ma i tamburašima i Ciganima, nije beg cicija nego milijunaš! Krenut će za njim sa samog ulaza u firmu, pa po katovima. On će hodat ispred njih raširenih ruku, bacat, što će bacat? Poslovne izvještaje ili pare? Ma ne, nema potrebe za nepotrebnom bahatošću. Ne sluša inače takvu muziku, ali naučit će za potrebe performansa.

Ili šutit i radit do najavljenog team buildinga, pa zaista i otići na njega, napiti se ko životinja oba dana, izje*ati sve što se izje*ati da, velikom Šeriću i Upravi pred nosom? U biti, to nije ništa ludo, to bi bio standardni team building.

Ili doći na posao, pa se bahatit bez razloga i zaje*avat ekipu. Na mailove i zahtjeve konačno moći odgovarat sa: Neću, ne stignem, ne da mi se.

Pa onda, ajme ovo je preludo, ako je još živa ona njemačka pevaljka što pjeva “99 Luftballons”, da ju renta i uleti s njom pjevajući u firmu! On i Nena, ruku pod ruku, evo išao je guglat sad kak se zove, a i živa je!

Nakon što se izludirao sa svim scenarijima otkaza koji su mu pali na pamet, zamislio se. Shvaća da ga zapravo ništa od toga pretjerano ne veseli. Ne osjeća stvarnu potrebu za takvim cirkusima.

I zašto baš on? Nema li ljudi u zemlji koji zaslužuju te novce više od njega? Ne želi ni gledat koliko bi dobio da je pogodio i taj zadnji broj. Ovo mu je i više nego dovoljno, koliko god da ostane nakon poreza.

Krene razmišljati o firmi. Priznaje si da ne mrzi te ljude tamo. Ne mrzi Šerića. Ok, nije ni da ga voli. Shvaća da zapravo najviše mrzi sebe jer se dao uvući u taj svijet koji ga nimalo ne veseli. Hladni, korporativni svijet koji je prihvatio Ivana, ali Ivan nikad nije prihvatio njega. Shvati da mrzi sebe jer nije bio dovoljno jak boriti se za ono što voli, za ono što želi. Oduprijeti se roditeljima, slušati sebe. Koliko dugo je išao protiv sebe… Kako lako čovjek zaboravi da je on krojač svoje sreće, svoje budućnosti. Kada smo točno počeli razmišljati na način da odgovornost za naš život nije na nama, da je stvar sreće, ili više sile, ili ne zna ni on više čega. Dok se ne dogodi jedan od životnih šamara. Iako, njega je prije pomazilo nego udarilo. Koliko li je samo puta u životu maštao o dobitku na lotu, da se riješi svih muka, posla, idiota od šefova… i to se upravo dogodilo. Veseli, ali i plaši. Ima li išta strašnije od konačne spoznaje da su tvoj život i tvoja budućnost zaista u tvojim rukama?

I što će s tim novcima točno? Ne zna, ali zna što će napraviti prvo.

Otvara službeni laptop. Šalje mail na Šerića i ljudske resurse u kojem ih obavještava o otkazu zbog osobnih razloga. Moli da mu se otkaže ugovor o radu u najkraćem mogućem roku. Laptop i mobitel će donijeti u firmu po povratku s bolovanja te odraditi sve potrebno kako bi njegov odlazak izazvao najmanju moguću štetu za kompaniju.

Na kraj maila, nakon pozdrava i potpisa, ubacuje link na YouTube i “99 Luftballons”. Morao je, sebi za gušt.

_______________________

Priča je osvojila 1. mjesto na književnom natječaju za kratku priču Zlatko Tomičić 2021.