Danas ću biti djevojka u maslinastom kaputu. Djelovat ću kao žena od obaveza i raznih interesa. Ostavljat ću dojam osobe koja lovi rokove, pije kavu u hodu i uvijek ima laptop sa sobom. Ona se nema vremena presvlačiti iz kaputa devine dlake u sportsku parku za popodnevnu šetnju sa psom, pa je maslinasti baloner savršen izbor. On je dovoljno cool i za kakav iznenadni večernji event na kakve sigurno često biva pozvana. Maslinasta je fajterska boja, a ona je oduvijek bila borac.

Pada kiša. Od jutra. Imam puno posla, ponedjeljak je. Iščekujem zapisnik s današnjeg kolegija. Valjda će stići kroz koji sat. Baš me zanima vidjeti što je Matija rekao na moje bilješke o Marićevoj zbirci priča. Ludi smo ako to propustimo. Lakše bi bilo da ga mogu, umjesto bilješkama, uvjeriti uživo. Da, bilo bi.

*

Danas ću biti u crnom od glave do pete. Djelovat ću misteriozno, distancirano i neću se smijati. Bit ću cool izgledom i ponašanjem i svi će me, za svaki slučaj, izbjegavati. Pobrinut ću se da sa sobom stalno imam i crne sunčane naočale. Slučajni prolaznici će me smatrati nekom cool insajdericom iz svijeta mode koja kuži da su ne-boje sve te se Pantone preporuke ne odnose na nju. Zašto nositi lavandu kada možeš biti vječna zagonetka u crnom.

Cijeli dan čitam samo smeće. Bože, što se sve ljudi ne libe poslati. Ni ja si ne utvaram da znam napraviti poširanog lososa u mousseline umaku, pa se držim bolonjeza. Uh, morat ću isprati ovaj gorak okus nečim. Hm, to me podsjetilo. Stvarno mi fale restorani.

*

Danas sam se odjenula u neutralne tonove i ogrnula bež pelerinom. Napravila sam lagane valove u kosi. Djelovat ću kao jedna od onih supruga i majki koja je cijeli stan dekorirala u bež nijanse. Uvijek ima savršenu frizuru, čak i kad poha piletinu. I dječja soba je u krem tonovima. Ako dijete slučajno dobije igračku neke napadne, drečave, insta-feed neprihvatljive boje, ona će se, ako ne baciti, zasigurno zakopati u neku od vreća s igračkama dovoljno duboko. Sve za cijenu konzistentnosti teme Instagram feeda. No i bež treba znati nositi, a da ne djeluješ beskrvno.

Čekam da mi Manja pošalje jedan rukopis koji je hitan za pogledati. Imam malo vremena pa provodim jutro sa šalicom kave i pogledom prema mom najdražem Maksimiru. Danas je ružan, siv. Volim ga i takvog. Uostalom, i on je mene prihvaćao u svim mojim izdanjima. Plakali smo i smijali se zajedno. Grlili smo se rukama i granama, umirivali šutnjom, bodrili dugama. Patke i kornjače nam nisu zamjerale. Fali mi moj prijatelj. Stigao je rukopis.

*

Danas sam u bijelim tenisicama, kožnim tajicama, crnom sakou i majici na Beatlese. Kosa je u visokom repu. Djelovat ću urbano, zaigrano i pristupačno. Puno ću se smijati. Nokti su mi obojani u crno, da pridodaju rock-chic dojmu. Nema veze što je moja jedina poveznica s Yellow submarinom burger sa rikolom i pestom genovese. Uz malo luka, ako dopuste. Po apetitu se poznaju hedonisti, tako da je to sasvim u redu.

Shvatila sam da su me prestali pozivati. Ranije, dok je to bilo sve što sam htjela, veselio me svaki ne-poziv na sve te događaje. Poštedili bi me razmišljanja o tome koju izliku još nisam iskoristila. Rođendani, rođenja djece, krštenja, vjenčanja. A sada… Ulovi me tuga. Kada prestaneš slaviti lijepe događaje s ljudima koji su ti važni, nemaš uvida ni u one manje lijepe u njihovim životima. I onda počneš misliti da je svima bolje nego tebi. Da nitko nije usamljen. Da nitko nije tužan… Osim tebe.

*

Danas sam u žurbi, pa sam navukla omiljene tamne skinny traperice do gležnjeva i bijelu košulju širokog, muškog kroja. Na glavi je messy bun, a na nosu naočale crnih okvira. Volim taj sexy-nerd-u žurbi sam-kasnim look. Obula sam crne klompe za zakovicama – pravi znalci će prepoznati comeback trenda, ostalima ću podizati obrve u prolazu. Ne možeš svima udovoljiti, pogotovo ljudima koji misle da je smajlić koji namiguje i dalje cool.

Muha koja je uletjela u sobu mi skrene pozornost s laptopa. Promatram ju onakvu blesavu, nemirnu. Čak i ona je slobodnija od mene. Osjećam se poput bube zarobljene u čaši na stolu. Čaša je prozirna, kroz nju se vidi sve što trebaš vidjeti, a na sigurnom si, zar ne, malena? Dignem se od stola i pogledam kroz prozor. Grči me negdje u nutrini. Čaša je prozirna, da. Ali to staklo tako dobro zrcali moj jad, moju nemoć pred samom sobom. Pa što, reći ćeš. Što to propušta jedna muha. Ne znam, ali mi se čini da je bolje sletiti i na koje govno, nego se koprcati u sterilnosti života. Uostalom, i strah i govno jednako smrde.

*

Danas sam u svijetlim baggy hlačama i kariranoj oversized košulji jer radim od doma. Kose u niskom repu i bosih nogu, jer moraju bit bose noge. Okinut ću fotku s nekom od najnovijih keramičkih šalica iz kolekcije. Točkice ili sise, hm? Neka danas bude točkasta, ide mi uz lak na noktima. Hešteg #firstcoffee. Na fotki će se vidjeti moj rokovnik, nešto nakita, jer – moraš imat nakit na slici i laptop. Bez miša naravno, jer tko je ikad tko se bavi ozbiljnim poslom koristio miša. To je to, dan može početi.

Dostavljače već odavno raspoznajem po glasu. Danas sam to osvijestila i porazilo me. Ne mogu raditi danas, poslala sam mail da sam bolesna. Nisam dobro.

*

Danas sam u crnoj Adidas trenirci, kosa je skupljena ispod crvene šilterice. Bit ću jedna od onih coolerica koje ustaju sat vremena ranije kako bi pripremile smoothie za post-workout meal te obroke za posao. Dobra priprema je sve, sve ostalo su izgovori. Slušalice u teretani su obavezne, potrebna je koncentracija, pogotovo ako radimo treninge snage. Svi znaju da je jačanje core-a početak i kraj priče. Na putu do posla također ne gubimo vrijeme, sluša se podcast iz selekcije najaktualnijih. Celer detox – da ili ne? Saznat ćemo.

Nisam izašla iz kreveta danas. Kao da me pokrivač svojom težinom prikovao za njega. Zidovi stana su se skupili i nadvili nad mene. Promatraju me bezizražajno kao doktori pacijenta na samrtnoj postelji. Ne daju mi da ustanem. „Doktore, zar zaista nema nade?“ „Bojim se da se učinilo sve što se moglo. Preostaje nam samo čekati.“ Gubim razum. Mora da je to. Zašto je tako teško postojati? Zašto ne mogu samo nestati? Uvući se u ove hladne zidove poput vlage – i ne biti. Kao da me nikada nije ni bilo. Valjda bih ipak ostavila neki trag. Pa neka mrlje na zidu pričaju priču o djevojci koja je pokušala živjeti. Dok me ne premažu s novim slojem boje, neke blještave, obećavajuće, s puno potencijala. Ili samo neka dovuku veliki ormar da zametu svaki trag moga postojanja. Meni će biti svejedno.

*

Danas sam u cvjetnoj haljini od šifona. Prevladava crvena boja, pa sam ubacila i crveni ruž. Ravne sandale na nogama i dječji ruksak u ruci. Djelovat ću kao jedna od onih majki i žena kojoj zavide na uspješnom balansiranju apsolutno svime. Primjer drugima na poslu, najbolja prijateljica svojoj djeci, i dalje vrtoglavo zaljubljena u svog muža, a s obzirom kako zrači, i on zasigurno u nju. Nokti su uvijek uredno nalakirani crvenom bojom, košulje su opeglane, a svaki dan se doma pojede nešto na žlicu. Struk je kao prije poroda. I pas je tu, naravno, a ne zapostavljamo ni hobije i ručkove s prijateljicama. Sve je stvar samo dobre organizacije.

Moram se primiti posla. Pritišću me za onaj rukopis. Kada bih samo mogla ustati iz kreveta.

*

Završila sam s rukopisom, autobiografijom poznatog fotografa. Malo me udobrovoljio teškom mukom završeni posao, pa sam sa stranica knjige prešla na korice svojih starih fotoalbuma. Znali su me, u tom prošlom životu, zadirkivati zbog potrebe da ovjekovječim sve. Uživaj u koncertu. Zašto opet slikaš to jezero. Pa hrana ti se hladi. Propuštaš. Nisu oni znali da ja ne slikam ni bend, ni plavetnilo vode, niti kontraste na tanjuru. Slikala sam trenutke u vremenu u kojima sam si dopustila biti sretna. Kao da sam znala da će moj život u jednom trenutku stati. Kao da je netko pritisnuo tipku Pause na daljinskom, ostavio ga i nikad se više nije vratio.

Nema tuge u mojim albumima. Nju sam čuvala negdje drugdje. A sada je izašla iz svoga skrovišta, omotala se oko mene svojim dugim prstima i ne pušta.

*

Pred jutro sam prestala plakati, kad sam isprala i zadnju kap jada, nemoći, poricanja, srama iz sebe. Zatim sam satima gledala u onu muhu od jučer. Još je bila tu. Ili je to samo obična crna točka na zidu. Nastala niotkud, iz ničega, u inat bjelini zida. Ne znam. Ali jedno znam. Vrijeme je da dignem čašu. Da kažem to na glas. Nisam izašla iz stana četiri godine. Nisam vidjela nikoga četiri godine. Nisam živjela pune četiri godine.

*

Danas sam u trapericama i bijeloj majici. Čak sam stavila i crveni ruž. Odavno se nisam našminkala niti obukla nešto što nisu trenirka, tajice ili pidžama. Ni danas ne idem nigdje, ali imam sastanak. Pronašla sam online terapijsku grupu za osobe koje pate od socijalne fobije. Ne znam kako će dalje izgledati moj život, ali za svaki slučaj sam napravila i jednu online narudžbu. Nakon dugo vremena to nisu bili hrana ili kućne potrepštine. Naručila sam maslinasti baloner. Čujem da se military vraća na proljeće.

_____________________________________________

Priča je uvrštena u zbirku kratkih priča “Pišem ti priču”, 10. natječaja za kratku priču GK Samobor