Pljuštalo je od jutra. Umjesto da dopustim da mi kiša u startu pokvari dan, odlučim obući svoje nove gumene čizmice koje sam dobila na poklon. Niskih sara, tamnoplave s bijelim točkicama i satenskom mašnom s prednje strane. Netipične za mene, ali naprosto neodoljive. Obula sam ih na svoju, kao i uvijek, tamnu kombinaciju i izašla van.

Krenula sam do knjižnice, istim, najbližim, logičnim putem. No čizmicama kao da se nije svidjela ta dosadna logika dobro poznatih puteva te odluče skrenuti u uličicu u koju inače nikada ne zalazim. Slijepu ulicu, usku i gotovo nezamjetnu. Mala cesta koja ne vodi nigdje. No čizmice su izgleda bile u nekoj svojoj prkosnoj misiji jer sam već dobrano tabanala po toj uličici, ne znajući kuda ću dalje. Dva metra ispred spazim ogromnu lokvu, maltene mini jezerce. Da sam bila u nekim „normalnim“ cipelama, zaobišla bih ju, no nisam se ni snašla, a ove moje lude točkaste vragolanke su već uzele zamah i letile prema lokvi/jezercu. Pljusssssss. Skočila sam. Kapi iz lokve su se sudarale s kišom. K’o u inat jedne drugima. Mali vodeni rat – a ja između. Pljussssss. Skočim još jednom. Pljusssss. Pa još jednom. Kišobran je već odavno pobjegao od mene blesave, otrčao je negdje s vjetrom. Pljusssss. Ne znam je li bilo do čizama, ali najednom više nisam mogla stati. Pljusssss, pljussss, pljuuusss!

Kiša je padala sve jače, ali između gustih kapi uspijem razaznati da mi netko prilazi. Stariji čovjek. U glavi mi je da će me sad sigurno opomenuti, jesam li poludjela, da što radim, da pršćem oko sebe kao luđakinja, da je l’ nisam prestara za takve gluposti… Sad mi je već skroz blizu. Što to radi? Spušta vrećice iz špeceraja na pod… baca svoj crni kišobran iz kojeg viri jedna žica… ide prema meni… uzima zamah i… Pljuuussssssss! Pola lokve se diglo u zrak. Onako iznenađena i usta otvorenih od čuđenja, progutala sam dio vode. Smijem se. Pogledam djedicu. Gleda i on mene i počinje se smijati. Skočimo istovremeno. Pljuuuuuuuuussssss. Dignemo neviđenu plimu u našem malom vodenom svemiru. Opet. Pljuuuuuuussssssssss. Skačemo k’o ljudi, opet i opet i opet. Pljuuuuussss. Smijemo se, cijelo vrijeme se smijemo. Mokri smo oboje. Nije nas briga. Skačemo i dalje – pljuuuuuussssss.

Netko nam prilazi. Netko manji. Curica. I ona ima gumene čizmice. Njene su roze, na „Barbie“. Skroz nam se približila. Pomislim, jesmo li uplašili dijete, je li ju strah proći pored ovakvih očitih luđaka. I djedica je prestao skakati. Ali ona mi ne izgleda prestrašeno. Skida plavu školsku torbu s leđa. Torba je na „Frozen“. Nema kišobran, ima prozirnu rozu kabanicu s kapuljačom. Odrazi se svojim kratkim nogicama i…. Pljuusss. Skoči k nama. Opet nastane vodeni rat. Ovaj put manji. Ipak 30 kila izaziva manji efekt od 60 ili 90. Kad se umirila njena mala vodena bujica, digne glavu gore prema nama. Gledamo se ukrug. Malena me prima za ruku. Pruža ruku i prema djedici. Kao na prešutni Jen, dva, tri – SAD, skočimo svo troje najviše što možemo. Pljuuuuuuuuuussssssssssssssssssssssssss. Digli smo takav val da na tren pomislih da smo ispraznili lokvu. Vodeni rat je bjesnio, naše kape su se šamarale s kišom. Ništa se nije vidjelo. Napola smo žmirili. Pljuuuuuuuuuuuuuusssssssssssssssssssss. Skočimo opet. Pljuuuuussssssssssssssssssss. Opet. Pljuuuussssssssssssssss. Ne vidim. I dalje se držimo za ruke. Pljuuuuuuuussssssssssssssssss.

Počinjem plakati. Ne znam zašto. Provirim kroz kišnu roletu i pogledam djedicu. Ne znam da li mi se čini, ali kao i da su njemu suzne oči. Vjerovatno umišljam. Suze mi se utrkuju niz lice. Nova voda u vodenom ratu. Kao da nije bilo dovoljno mokro. Pomislim na curicu. Ajme, ako me pogleda, ako sam u pravu, pa i djedica plače, što li će jadna misliti? Mora li već u tim nevelikim godinama shvatiti koliko su odrasli ludi? Ako kojim slučajem nije to već spoznala… Pljuus, pljuuss, pljusss. Izlazim iz našeg zajedničkog ritma i skačem brzo i kratko. Pljus. Pljus. Dižem vlastite vodene bitke da sakriju nepozvane goste na mom licu. Nadam se da nije primijetila. Pljuusss, pljuuussss, pljussssss.

Nešto me povuče odozdo. Shvatim da me to ona vuče da se sagnem. Kiša se polako smirivala i kišna zavjesa je bila sve prozirnija. Pomislim kako sad sigurno vidi izdajice na mom licu, ali ne mogu se više sakriti, ona me vuče prema dolje. Spustim se do nje i pogledam je u oči. No u njima ne vidim strah, čuđenje… vidim sreću. Smijeh. Utjehu. Radost. Iskrenost. Ona mi priđe. Obujmi svoje ručice oko mog vrata i čvrsto me stisne. Djedica je na sekundu izašao iz naše mokre zajednice. Vraća se s onim crnim kišobranom iz kojeg viri žica i natkriva nas njime. On i dalje stoji na kiši. Curica me još uvijek grli. Polako se odvaja od mene tek kad shvati da sam prestala plakati. Pogleda me. Smiješi mi se. Dječje, iskreno. Drukčije ni ne zna. I ja se opet smiješim. Pogledam djedicu. Ispod njegovih sijedih trepavica se također nazire osmijeh. Baca kišobran. Sad već mislim da dvije žice vire iz njega.

Pljuuuuuuuuussssss! Ovog puta nismo čekali prešutni Tri, dva, jedan. Skakali smo svatko u svom ritmu, svatko svojom brzinom, visinom, težinom. Pljuus. Pljuuuussss. Pljuuuuuuuuussssss. Prštalo je na sve strane. Vodeni rat je poprimio dosad neviđene razmjere. Ništa se nije vidjelo. Prkosili smo kiši, sili teži, godinama, boli, očekivanjima, režijama, odrastanju, navikama, matematici, kišobranima, samoći, ludilu, suzama, propuštenim prilikama, brigama, tuzi – životu. Pljuuss! Pljuuuussss! Pljuuuuuuuuussssss! Pljuuuuuuuuuuuuuuuuuuuussssssssssss!

Stadosmo zadihani. Kiša je prestala. Lokva skoro presušila. Sve se nekako umirilo. Osim nas. Mi se i dalje smijemo. I još uvijek nismo prestali.

______________________________

*S ovom pričom sam sudjelovala u književnom natječaju APortala