Sjedim na podu dnevne sobe. Ne na parketu jer glas majke o čuvanju bubrega i jajnika se utisnuo preduboko, pa sam potonje smjestila na sigurno, na čupavi debeli tepih. Jajnici mi možda i neće trebati, ali neka je bubrega. „Kad sam zadnji put usisala?“, pomislim dok mi niti tepiha škakljaju ogoljeno dupe. Zaključim da je bolje ne dozivati odgovor u sjećanje.

Na podu oko mene razbacane vrećice čipsa i kokica, dopola pojedena kutija čokoladnih nalopitanki, prosuti gumeni bomboni… „Koji sam jebeni klišej“, pomislim. Boca vina nije na podu, ona stoji na drvenom stoliću tik uz mene, kao na pijedestalu, uspravna i hladna, kao da zna da je njena uloga i večeras najbitnija. YouTube je preuzeo kontrolu nad play listom. Rundek, EKV, Riblja Čorba, nekako se potkrao i Magazin. Ne mijenjam, jebe mi se. Palim cigaretu. Točim novu čašu.

Dižem glavu i bacam nasumične poglede po stanu. Kao da se ima išta novog za vidjeti. Ravnodušno promatram uredno netaknute slojeve prašine, toranj prljavog suđa kojem je i perilica bila predaleko, nezalivene biljke koje odbijaju umrijeti… U kutu sobe nakošena kula uglavnom nepročitanih knjiga koje čekaju neka bolja vremena. Ona pročitana, s posvetom, je zakopana negdje pri dnu. Ne pomaže, svejedno ju vidim. Memorirala sam svaki milimetar tih žutih korica. Kao i njen miris koji i dalje nosim u nosnicama. Naginjem čašu, tri gutljaja zaredom jer jedan neće biti dovoljan. Slučajno sam trknula prepunjenu pepeljaru i  pola njenog sadržaja je završilo na tepihu. „Jebena debela pijanduro!“, viknem, u polumrak.

Udrvenilo mi se dupe od poda, ali ne da mi se ustati. Napolitanke me ipak nagovore da se protegnem. Dok žvačem bacam pogled na potkoljenice… Na dio koji se vidi od predavnog susreta sa žiletom. „Strašno“. Smrdim. Jako. Zadnji put sam se otuširala… U petak? Ne, četvrtak, petak je bio neradni dan. Znači da sam već tri dana u sobi, na relaciji kauč-pod, s kavom, vinom, cigaretama i smećem od hrane. „Smrdljiva šako jada“.

 

„Sa desne strane, noćas nema te

a znaš da je krevet, veći bez tebe

postelja čuva, tvoje mirise

i stvari po sobi, smeju mi se“

 

Sad mi i Leb i sol bacaju sol na ranu. Svi me sprdaju, provokatorski YouTube, ova usmrđena soba, prosuti pepeo koji se uvukao u korijene niti tepiha i vjerovatno ga nikad više neću uspjeti izvući… „Pa kad si ti najobičnija sprdačina“, dodatno si solim, da ne usfali. Jebem ti i tepih i samoću. Vino, gdje si?

Na trenutak se sažalim nad samom sobom i tolikim samoprijekorom. Dozvolim malu mogućnost da ipak nisam toliko jadna, da bih mogla biti i gora. Ipak funkcioniram, odlazim na posao, među ljude. Uvjerljivo kimam na timskim sastancima, u uredu uspješno održavam privid zaposlenosti pogledom prikovanim za kompjuter, čak se upuštam i u chit chat s kolegama.  Srećom većinom je muška ekipa, pa nema opasnosti od predubokih tema. Van posla također uspješno odrađujem najnužnije kave i aktivnosti. Dapače, mislim da bi me većina nominirala za prijatelja godine, jer ne trošim zajedničko vrijeme na priču o svojim problemima, već puštam njih da iznose svoje i pažljivo slušam i suosjećajno kimam. Tako barem oni misle. Ljude ionako ne zanima kako si ti. Većina samo čeka da završiš kako bi krenuli sa svojim repertoarom. A ja sam zapravo svugdje osim na tim kavama, ne pratim uopće teme razgovora i samo čekam kad će sugovornik isuti sve što ima, kako bih se mogla i tijelom pridružiti svojim mislima, koje su još od nemilosrdnog jutarnjeg alarma doma, na onom čupavom tepihu i iščekuju da ih utopim čašom ohlađenog vina. Ili s njih pet, kao danas. Ali tko broji. Čaše, dane, izgubljene godine…

 

„Pokreni me, sa mnom pleši,

tuge, tuge me riješi.

Daj da budem onaj koji tješi,

svakom onom koji zna da griješi.“

 

A jebemu Bare, sad i ti.

U sobi već toliko zaudara da ustajem i otvaram prozor. Zapuhne me svježina ranoproljetne večeri. Palim cigaretu. Gledam ekipu preko puta na terasi kvartovskog birca. Za jednim od stolova sjedi mladi par. Scena koja odaje slatku nevinost onih prvih susreta kad se oboje trudite da nema neugodnih tišina, kad se smijete i onda kad nije toliko smiješno, kad ste čistih kosa, najsvježijeg daha i prikrivenih prljavih misli zbog slatkog iščekivanja onoga što (daj Bože) slijedi. Na kraju ide standardna scena s natezanjem oko plaćanja računa, na kraju koje ti naravno poraženo popuštaš, a konobar u sebi likuje jer zna da ga čeka dobar tringeld, dečko se mora pokazati, jel’.

Za stolom do je neka glasna muška ekipa u ranim tridesetima. Jedina cura sjedi među njima poput taoca, sva se uvukla u sebe, nervozno pijucka svoju pivu i svako malo pogledava na sat. Očito je cura jednog od njih i sad ne zna kud bi sa sobom dok oni glasno debatiraju o sinoćnjem derbiju Dinama i Hajduka. „Jeb’o vas nogomet“, pomislim i pogledam ju suosjećajno prije nego zatvorim prozor.

 

„Sad nemoj ništa da mi govoriš

prepoznaću što god da pomisliš

večeras samo nemoj da me ne voliš

preboleću što god da učiniš

učiniću ti sve sto poželiš

večeras samo nemoj da me ostaviš.“

 

Produžim do frižidera po novu bocu vina za sebe i Bajagu. Momčilo, je li i tebi trebalo ovoliko da se sakupiš nakon što bi te smrvili? Zapravo, ide mi to sastavljanje, kad razmislim. Sasvim uspješno kupim komadiće sebe s čupavog tepiha svako jutro, zalijepim ih ljepilom s osmosatnom izdržljivošću, pa se tako pokrpana kotrljam kroz dan, iščekujući trenutak kad ću prijeći prag svog stana i opet se, pod težinom nakupljenog tereta,  u njemu raspasti. Kao kad obučeš preusku haljinu, premalog broja i kroja koji ti ne stoji. Dišeš plitko. Drukčije više ni ne znaš. Tek nakon osam sati ti je dopušteno skinuti se i ponovno se rasuti u komociji svog jada, jer on je tvoj broj, po tvojoj mjeri, krojiš ga već mjesecima i pristaje ti kao saliven. Bez greške.

Gladna sam. Tako je to kad se hraniš smećem. Digne te, a još brže spusti. Nemam volje napraviti ni sendvič, uzimam čokoladu. Savršena je, sobne temperature. Trpam u usta dvije kockice. Vino i čokolada. Kombinacija koju mi je On otkrio. Ispljunula bih najradije da nije toliko fino. Potežem iz čaše da isperem okus neželjenog sjećanja.

Iz mraka nešto uporno svijetli. Moj mobitel. Umori me sama pomisao na notifikacije bilo koje od aplikacija koje imam na njemu. Nevoljko ga uzimam u ruke i prenem se. Fucking Tinder?? Otkud to? Istina da pijem puno u zadnje vrijeme, ali duboko sumnjam da sam instalirala to smeće. Izlog paradnih konja, moderno mrijestilište, dno dna! Stojim i dalje u nevjerici s mobitelom u ruci. I onda mi sine. Jučerašnja kava s frendicama. Očito nisam toliko uvjerljiva u svom „odlično sam“ stavu kao što sam mislila. Glupe kokoši! I po čemu su zaključile da je baš Tinder rješenje za mene?? Očito uz šifru na mobitelu trebam i nove frendice.

Prije nego ga obrišem s moba, odlučim barem pročitati poruke koje mi iritantna aplikacija uporno dojavljuje. Neki  frajer. Unatoč  alkoholnoj izmaglici i ogromnom revoltu, priznam si da dobro izgleda.

„Hej ti. Imamo match izgleda :) Hvala ti što si me lajkala ;)“, pročitam poruku Paradnog konja br. 1. Kakav match? Nevoljko, natjerana panikom, potrudim se shvatiti kako glupa aplikacija uopće funkcionira. Na trenutak se smirim kad shvatim da su mi kokoši za profilne slike stavile fotke na kojima dobro izgledam i ne previše osobnih podataka. Onda skužim da su i lajkale frajere u moje ime i nanovo podivljam.

„Halo mačkice :P Jesi li svugdje tako krznata? Ja ti to volim… mmmm :P“, pročitam poruku Paradnog konja br. 2. Majko mila, jel ovo od vina il ja stvarno upravo čitam ovakva sranja? Sad kad sam se podsjetila na vino, zaključim da mi treba nova čaša.

„Gdje ga voliš?“  Paradni konj br. 3. je prvi dobio odgovor:

„Tamo gdje i ti najvjerojatnije. Izgledaš ko da ga voliš dobit svugdje podjednako.“

Nema odgovora.

Pa jebate, ovo je zabavno. Što ima dalje?

Evo i četvrtog: „Kaj ima?“ Zakolutam očima na nadasve originalno obraćanje i prije nego krenem dalje, provrtim mu po slikama. Na jednoj je s nekom gadnom mačketinom. Ne’š dobit odgovor, rječiti mačkoljubac.

„Tvoje plave oči i moja trenutno plava jaja bi bili dobar match ;)“ Odlučim Paradnog konja br. 5. temeljitije istražit kako bih mu mogla poslat adekvatan odgovor na njegovu originalnu poetsku figuru. Ima i link na Instagram. Da vidimo. Evo, treća slika, s curom očito jer su srca ispod. Još je i tagirana. Pametan si Blueballs, nema te Tinder. Evo jedan lijepi screenshot curi u inbox. Nema na čemu draga, nadam se da nisi previše vremena izgubila.

Osjetim kako mi je poraslo raspoloženje. Čak sam otkantala YouTube i njegove provokacije. Nema više novih poruka. Odlučim odgovorit Paradnom konju br. 1., naspram ostalih redikula, on ispada Jesenjin.

„Da, imamo match“, otpišem i oduševim se svojom rječitošću i dovitljivošću.

„Što se radi? Meni je toliko dosadno da sam počeo gledati epizode Sex i grada. Mislim da sam wannabe Samantha, a u stvarnosti Carrie :)“

Uhvatim se da sam se nasmiješila na pročitano. Mogla bih se i potrudit oko ove konverzacije, nije da, osim cuganja, imam išta pametnije za radit. Prat se ionako ne mislim ni večeras.

„Ja sam nekako sklonija Mirandi. Zbog sarkazma“. Dodala sam i smajlić, ali sam ga obrisala.

„Hm, voliš sarkazam? :) Onda imamo još matcheva ;)“

On se zato ne libi smajlića, vidim.

„Čime se baviš inače? Posao, hobiji?“

Cuganjem  i jebanjem radoznalih, pomislim. Samo cuganjem zapravo. Baš ću tebi pisati čime se bavim.

„Radim kao grafički i web dizajner“, odgovorim ipak.

„Lijepo, kreativno :) Ja sam u IT-u, programiram. Nisam jako dosadan, kunem ti se. Evo, uopće ne igram igrice, za početak :) Radije sam u prirodi, po izletima, planinama…“

Svidi mi se sve pročitano. Pogotovo jer sam se sjetila kako je Njemu jedini pojam izleta bio onaj do prve birtije. Odlučim malo začiniti priču.

„I, kad su tebi zadnji put slomili srce?“ Ipak me uhvati mala nelagoda zbog takve izravnosti.

„Prije dvije godine. S obzirom na to kako si formulirala pitanje, ja tebe neću pitati. Nadam se da si ok… u dopisivanju mi djeluješ malo kruto, a na svim slikama koje si stavila ovdje se smiješ, zato sam te i lajkao. Djeluješ kao vesela osoba, otvorena… Ne znam da li te nešto samo trenutno muči, ne želim zabadati nos…“

„To je zato što sam nekad BILA sretna“, pomislim. Sad mi dođe malo i žao dečka, on je stvarno prema meni ok, a ja odgovaram kao da sam na razgovoru za posao. Koji ne želim dobiti. Odlučim preći na vodu ostatak večeri.

„Sorry… nisam baš u naj fazi. Teška godina… Ti djeluješ ok… hvala ti na razumijevanju i na nezabadanju nosa ;)“, sročim najpristojniji odgovor koji sam mogla trenutno smisliti i ubacim i prvi smajlić.

„Sve ok ;) Been there, done that. Survived that ;) I ti ćeš, ne brini“

Ne volim engleske fraze u porukama, ali stvarno je ok to napisao. Odlučim mu još jednom provrtit po slikama. Nema slika torza i sličnog, evo ima plus. I on se smije na svim slikama. Ima lijep osmijeh. I sexy podlaktice, hm…

„Hvala ti :) Budem valjda… Nego, koju sad epizodu SATC-a gledaš?“, odlučim nam razvedrit razgovor.

„Onu u kojoj Miranda ode na dejt sa simpa i zgodnim likom s Tindera :P“

Na licu mi se pojavi veliki smajl, ali odlučim da mu neće uspjet tako lako:

„Ne, ne, nešto si pogriješio. Valjda misliš na onu epizodu kad joj se lik s kojim se treba nać ne pojavi, pa sazna da je umro večer prije :P“

„Hhahah, tu nisam gledao, ali garantiram ti da bi se, ako ništa drugo, pojavio živ ili mrtav :)“

„:) A što tražiš uopće na Tinderu? Ako si tako normalan kao što se predstavljaš, što radiš ovdje? Još si i kao sav neki zgodan, valjda i pametan, kako to da ne „pecaš“ uživo? ;)“, bocnem malo.

„Htio sam probati. Ne izlazim više toliko, a želim upoznati nekog. Vele mi strine da sam stara cura, pa sad pucam iz svih oružja :):)“

Ne pričaj mi o starim curama, pomislim.

„I, kako ti ide? Jesi se našao s kim?“

„Jesam. Prva je došla na dejt pripita i nije prestala cugat cijelo vrijeme dok smo bili skupa. Kasnije me još žicala da ju vozim u neki cajkaški klub van grada. Drugu sam jedva prepoznao kad smo se našli, skužio sam da je brutalno fotošopirala sve slike na Tinderu, no svejedno sam joj odlučio dati priliku. Brzo sam skužio da je fotošopirala i karakter kod dopisivanja, tako da nije došlo do drugog dejta. Eto. Hoćeš li mi ti povratiti vjeru u dejtanje, ili i ti cugaš i fotošopiraš besramno? S obzirom na tvoju struku, ne… ;)“

Da, cugam, a slike nisam ni stavila sama. To pomislim, a napišem:

„A ne znam. Vjerovatno sam pametnija i ljepša na društvenim mrežama nego uživo ;)“

„Svi smo :) Ali nije razlog za ne probati, svejedno ;) Ja sam spreman, a ti? Evo, poslat ću ti i slike torza kad me toliko moliš :D“

„Nemoj :)“

„Ne brini, neću ;)“

„Ako si za neku kavu/šetnju ovih dana, javi… neću te tlačiti ako ti nije do toga, ali volio bi te upoznati. Evo ti i moj mob, lakše je možda tako komunicirati. Nadam se da ćeš se javiti ;) Laku noć“

Memoriram broj i bacim oko na sliku na WhatsApp-u. Nema sliku nego citat:

„Growth is painful. Change is painful. But nothing is as painful as staying stuck somewhere you don’t belong.“

Hm… Možda bih ipak mogla na tu kavu. Ako ništa da imam dodatni razlog za oprati se. Zapravo, idem odmah pod tuš. Mogla bih i nešto s kosom napravit. A sutra svakako i usisat, pogle stan na što liči. Otvaram prozor i udahnem. Duboko, nakon dugo vremena.

________________________________________

Priča je uvrštena u zbirku priča ,,Iskopane priče 4” u sklopu natječaja za kratku priču Udruge UVSČP