Meci iznad Bukovca

Picture

 

Anka sjedi za kuhinjskim stolom pored prozora, vjerna svom jutarnjem penzionerskom ritualu – kavi, tostu s pekmezom i novinama. Taman što je s vijesti iz svijeta prešla na zbivanja s estrade, mir joj prekine buka izvana.

 

„Priča je ovo iz grada

U kojem sve osim pravde vlada

Tu se svatko za sebe grebe

A svi ostali – tko vas jebe“

 

Odluči zanemariti neželjene verbalne smetnje i nastavi čitati o Severininom novom frajeru.

 

„Priča je ovo o gradu

Gdje lopovi od lopova kradu…“

 

Anka se opet prene, sada već lagano iživcirana. Promoli glavu kroz prozor i detektira izvor buke.

 

„Malo mozga, puno para

Tako se politika stvara…“

 

Klinac od nekih trinaest godina repa ispod njenog prozora.

 

„Kakva je to institucija

U kojoj je ozakonjena korupcija…“

 

Mali se skroz uživio. Anka ga pomnije promotri, zgrozi se na njegove hlače na pola stražnjice, a još više na gestu koju napravi svako malo – dok repa, periodično se prima za prostor između hlača.

 

„Klinac iz susjedstva

Mamin ponos uvijek bio

Jučer trči u školu

A danas pred murjom“

 

„Mali, može li to malo tiše? Ne trebaš li ti možda u školu?“

Klinac digne pogled i na tren se zbuni. U idućem uzvrati Anki: „Šta je to vas briga? A i škola mi je popodne. Vratite se sapunici.“

Napravi par pokreta rukom u prazno da se ufura nazad u spiku i krene opet:

 

„Ivica dere Maricu

A Marica Anicu…“

 

Prekine ga Ankin glas odozgo:

„Šta će mi sapunica? Kod tebe ima više akcije nego u ijednoj, hoćeš politike, hoćeš seksa, evo čak si i trojac ubacio.“

Klinac zgranuto pogleda prema gore, ne vjerujući da je ovakvu opasku dobio od jedne babe. Shvati da nema posla s običnom penzićkom.

„To vježbaš za nešto?“, upita ga Anka, više i ne želeći da mali ode.

„Da, za natjecanje. Talent show, ak’ vas baš zanima“, odgovori ispod glasa, očekujući podsmijeh znatiželjne sugovornice.

„Odlično, pomoći ću ti, pričekaj minutu. Jel piješ kavu?“

„Da…“, odgovori klinac zbunjeno. Nakon tri minute, Anka se stvori pored njega s dvije šalice još uvijek tople kave.

„Ja sam Anka“, pruži mu ruku, zatim kavu.

„Matija“, klinac primi kavu i dalje napola zbunjen, misleći je li mu trebalo navući si ovu čudnu babu na vrat.

„Nego, zašto repaš o gradu? Što te potaklo na tu temu?“, započne Anka razgovor nakon što su sjeli na klupicu.

„Pa tak. Najviše me inspirira. Slušam o čemu svi pričaju, na šta se žale… A i kak ću repat, o ne znam, cvijeću.“

„A da, rap mora biti opasan, gangsterski“, Anka se nasmije na to kako se Matija lecnuo na njeno spominjanje gangstera.

„Dobro mali, opusti se, pa nisam ja mrtva zato što sam stara. I ja sam bila mlada, živjela, prošla svašta. Čak sam isto pisala pjesme. Veliš okolina te inspirira?“

„Pa da, slušam ljude oko sebe, starci se žale kako su svi korumpirani, kako se ne može naći normalan posao, kako ni’ko ništa ne radi u toj Vladi, kako treba otići iz Zagreba, iz države, negdje gdje je bolje…“

„A što ti misliš? Da li ti voliš ovaj grad?“

„Pa volim. Meni je tu lijepo, volim svoj kvart, frendove… Mislim, ono, živciraju me neki ljudi, ali volim tu živjet.“

„Znaš, ja sam odrasla ovdje. Tamo, kod one trafostanice sam zapalila prvu cigaretu. Preko, iza škole, sam se prvi puta poljubila. Znaš, u moje vrijeme je bilo jako „zločesto“ ljubiti se tako s dečkima. Al’ mene ti nikad nije bilo briga što drugi pričaju. Isto sam doma slušala svoje kako se stalno žale, na posao, na kolege, na susjede, na Tita, na Boga, na vraga. Uvijek će ti netko pokušati nametnuti svoja sranja. Na to je bitno na glas ili makar u sebi reći: Ne, hvala i ne dopustiti da ti netko zatruje tvoj svijet, tvoj život, tvoj grad. Zato sam i počela pisati. U tim nekim godinama u kojima si ti sad. Nego da čujem šta još imaš.“

Matija ustane s klupice i nakon par pokreta rukom u prazno, nastavi:

 

„Doma stari staru mlati

Sestra na ulici karijeru gradi

Kćer je, kažu, na mati

Prije ševe, prvo plati“

 

„Ajmee, nemilosrdan si! Pa što te pak na to inspiriralo? Nadam se ne cure iz razreda“, prekine ga Anka.

„Pa malo i da. Mislim, ne u smislu da se prodaju za pare, ali se sve isfuravaju tako, sve kao da su Kim Kardashian/Jelena Karleuša wannabe. Samo šminka, roba…“

„Da, kužim. I ja sam prkosila nekim nametnutim normama u svoje vrijeme, ali barem ništa nisam radila jer to rade svi.“

„Pa da, i mene sprdaju zato što repam, kao rap je mrtav, skroz si out, priznaju samo rap u cajkama. Ali ja nekako osjećam da je to ono što želim, da je to neki moj način da me se čuje…“

„Bravo mali, samo guraj svoj film. U ovom gradu i svijetu općenito, previše je gusaka u magli. Zapravo si ti poprilično društveno osviješten, nije taj rap ni toliko loš koliko sam mislila“ – nasmiju se oboje.

 

„Ohladi se, čovječe

Ti nisi izuzetak

Prije ili poslije

I tebe čeka – metak“, nastavi Matija.

 

„I evo ga, opet gangsterski dio, ništa bez toga ipak. Nisam znala da i našim Bukovcem lete meci“, bocne ga Anka. „ Ma rasturit ćeš ti to natjecanje, sigurna sam. Samo za Boga miloga, obuci za nastup normalne hlače, nisi ti Rozga da pokazuješ guzicu“, opomene ga kroz smijeh – „Nisi kako ono vele – bootylicious“

„Hahaha, koja ste vi legenda! Kraljica ste, stvarno!“, Matija se skoro zagrcne kavom od smijeha.

„Nego kaj, ipak sam odrasla u ovom gradu koji ti kudiš, tako da vidiš da ima i dobrih primjera. Osvjetlaj nam obraz i dokaži da se može i unatoč političarima, korupciji i Kardashiankama. I s hlačama preko cijele guzice“, namigne mu Anka i zamisli se nad novim potencijalnim jutarnjim ritualom. Kod Severine ionako ništa novo.

___________________________________

*Priča je osvojila 5. mjesto na natječaju URBANA metaFORA 2018.

Please follow and like us:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *