• 

Bila je sigurna da je odabrala dobar dan. Idealan. Četvrtak. Dan ni simo ni tamo. 9 navečer. Tko bi došao u posjet u 9 navečer? Oproštajno pismo je bilo spremno. Počela ga je pisati uz čašu vina, završila uz treću. Dvije muhe jednim udarcem. Trebalo joj je snage. I za pismo i za ono poslije.

Pripremila se. Znala je da treba rezati uzdužno. Začuđuje koliko detaljne upute se mogu pronaći na internetu. Nož je bio naoštren. Otuširala se. Obukla crnu odjeću da šok onoga tko ju pronađe bude manji. Zbog crvene boje. Nije znala koliko će točno biti krvi. Hoće li biti lokva? Hoće li brzo iskrvariti? Hoće li si moći prerezati žile i na drugoj ruci nakon što zareže prvu ili to više neće biti u stanju? Hoće li jako boljeti? I što je najvažnije, hoće li uspjeti?

Položila je tamni ručnik na dno tuš kabine i sjela. Približila nož. Otpila još gutljaj crnog vina. Bi li tablete za spavanje bile bolja opcija? Bezbolnija? Ionako nije mogla do njih, nema smisla o tome više misliti. Samo da ovo uspije.

Uzela je pismo opet u ruke. Krenula ga je čitati, no brzo ga je odložila. Znala je da će početi plakati, a to joj sad nije trebalo. Trebala joj je sva moguća koncentracija i snaga. Još jedan gutljaj vina. Idemo, sad ili nikad.

Činilo se kao dobra ideja. Jedini izlaz. Konačni mir. Dugo željeni spokoj.

Rez.

Dok je polako tonula u tamu, njega je jedino i osjećala…spokoj…sad će ga konačno pronaći…ako nije u životu, hoće u smrti.

Šumilo joj je u ušima. U kupaonici je bio mrak. Nije se htjela uplašiti vlastite krvi. Pustila se…Vragu ili Bogu, bilo joj je svejedno. Samo da ju vode odavde. Evo ih, netko je tu…

Miče se. Netko ju miče. Je li na onom svijetu? Je li u nekom međusvijetu? Na nekoj kontroli, carini, pa ju pregledavaju? Zašto ju tako grubo diraju? Žmiri, ali osjeća da oko nje više nije mrak. Više ne čuje samo šum u ušima, netko pored nje zapomaže, glasno jeca…otvara oči na pola sekunde…poznato joj je lice. „Ne, što on radi ovdje, on je živ, on ne može biti ovdje sa mnom!“, pomisli i utone nazad u svoj mrak.

„Uspjela sam. Sigurno sam uspjela.“

Budi se. Otvara oči. Ugleda izbezumljeno i bolom iskrivljeno lice svog tate. Oči su mu crvene. Rukama prekriva lice i počinje glasno jecati. Savija se od plača. Majka je pored njega. Spušta se k njemu i grli ga. Ruke joj se tresu. Plaču oboje. Ona tiše nego on.

„Nisam uspjela! Ne, Bože, zašto si me vratio, prokletniče, ni to mi nisi mogao dati, mrzim te, mrzim te!!“, pomisli ni ne znajući više da li to misli ili govori. Obuzeo ju je neopisivi jad, bijes, sram, nemoć…počinje se tresti od navale emocija koju je u njoj izazvala spoznaja o neuspjehu, otima se, pokušava dohvatiti cijevi oko sebe, sve će iščupati, zašto ju ne žele jednostavno pustiti, samo je htjela mir… „Pustite me prokleti bili, što vas košta, pustite me!“ „Sestro, zovite doktora, brzo!“ Nešto joj zabadaju u ruku.

Taj kobni četvrtak, otac je odlučio nenajavljeno doći k njoj. Osjetio je da nešto nije u redu. Cijeli tjedan ju je pokušavao vidjeti, no stalno je odbijala susret, svaki put je imala izliku zašto ne može. Nikad joj nije nenajavljeno banuo doma, no taj četvrtak je zaključio da nema druge. Čekao je da prođe 22 h, tada bi već trebala biti doma, gdje god da je bila. Znao je da se radnim danima ne običava zadržavati dokasno vani. Pozvonio je. Nije bilo odgovora. Pozvonio je još jednom. Ništa. Još jednom. Opet ništa. Imao je svoj ključ, no znao je da ona ima običaj ostavljati ključ u bravi. Svejedno je pokušao. Ključ je ušao unutra. Otvorio je vrata i vidio njen ključ obješen na vješalici na zidu. U stanu je bio mrak. Tu je torba koju stalno nosi. Obuzela ga je nelagoda. Zazvao je njeno ime. Nije bilo odaziva. Otišao je u dnevnu sobu, nije je bilo tamo. Nije bila ni u spavaćoj. Ključ joj je tu, mora biti u stanu. Osjetio je grč u želucu. Ruke su mu se počele tresti. Uhvatila ga je panika. Potrčao je prema kupaonici…upalio svjetlo…i ugledao crnilo u tuš kabini… Steglo ga je u prsima kao nikad u životu. Nije disao. Približio se tušu. Ispred je bilo pismo. I čaša vina. Drhtao je…zazvao je njeno ime. Molio se da se odazove, da mu kaže da je tu, da ga pita što on radi ovdje nepozvan, molio se za to da se počne derati na njega…ali nije bilo odaziva. Drhtavim rukama je otvorio vrata kabine…i odskočio unazad od šoka. Njegovo dijete leži pred njim u lokvi krvi. Blijeda je, plava, ne zna više, samo vidi krv na dnu kabine. Trese ju, zaziva njeno ime, zaziva Boga, vrišti od šoka, od muke, od straha. Vadi mobitel, ne vidi, ne može otipkati broj, okreće 92, ne zna koga zove, javljaju mu se, pitaju ga nešto, ne može, ne može govoriti, grlo mu je stisnuto, kao da ga netko drži za grkljan…

„Pomozite mi, molim vas pomozite mi“, izgovara jedva.

„Gospodine, u čemu je problem?“

„Dijete, moje dijete…u krvi…molim vas…pomozite mi…moje dijete, molim vas…“, mobitel mu isklizne na kupaonski tepih, ruke su mu krvave, pokušava ga dohvatiti, trese se, ne vidi od suza…na koncu uspijeva policiji reći adresu zgrade.

Gleda ju i glasno jeca…dira ju, zaziva…toliko je krvi…nije u stanju provjeriti puls, nije u stanju saznati da li je još uvijek živa. U jednom trenu pomišlja da uzme nož i napravi isto. Ako mu je dijete mrtvo, ne treba ni njemu više život, ne želi živjeti bez svog djeteta na ovom svijetu. „Bože, ne uzimaj mi dijete, molim te Bože, smiluj se, smiluj se Bože, preklinjem te, ne daj moje dijete…“

Čuje sirene, trči na stubište, Hitna je stigla s policijom…ulaze u stan, pokazuje im put, jedva stoji, jedva govori… „Spasite mi dijete, spasite mi dijete, preklinjem vas!“

„Diše, živa je!“, viče netko. Otac pada na koljena. Prilaze mu bolničari.

U bolničkoj su sobi s njom. Majka ju gladi po kosi. Otac ju ne može gledati. Ne može ju gledati u takvom stanju. Boli, previše boli. Dovoljno mu je što je živa. Dovoljno je.

Sjeti se pisma. Policija ga je uzela. Što je natjeralo njegovo dijete na ovo? Kakva nevolja natjera čovjeka na ovako nešto? Mladu djevojku s cijelim životom ispred sebe? Što joj se dogodilo da je u tome vidjela spas? Što je snašlo njegovo dijete i ono što ga je najviše mučilo – zašto on za to nije znao? Zašto joj nije pomogao?

Znao je da se nešto zbiva. Bila je odsutna, tiha. Već duže. Izbjegavala je bilo kakve dulje razgovore. Izbjegavala je dolaziti k njima. Ništa više nije znao o njenom životu. Samo da radi. Ili nije ni to? Što se događalo? „Ja sam kriv. Trebao sam prije otići k njoj. Zašto sam toliko čekao? Zašto sam ju toliko pustio da se muči?“

Gleda ju. Gleda kako ju majka mazi suznih očiju. Ruke joj se tresu. Svaki pogled na zavoje na njenim rukama je kao mali strujni udar. Žalac ravno u srce. „Što je snašlo naše dijete? Bože, pomozi nam, molim te…“

Budi se, po drugi put. Ovog puta je mirnija, od injekcije. Diže pogled prema majci. Boji se što će zateći u njenim očima. Ljutnju, prijezir, bijes, sram? Pogleda u majčine oči i vidi samo jedno: ljubav. Gleda u te tople, suzne oči i vidi samo ljubav, sreću, zahvalnost. „Kako je moguće da me ne mrze? Da nisu ljuti?“ Pogleda tatu. Tata ju ne gleda. Prekrio je lice rukama i jeca na stolici. Ne može ju pogledati. „Mrzi me, on me sigurno mrzi…zašto nisam uspjela, tko će živjeti još i s njegovom osudom, njegovom ljutnjom…“ Suze joj krenu niz lice. Majka joj obriše suze, a istodobno pušta svoje da teku niz lice. „Ne plači dijete moje, anđele moj. Mi smo tu, sve će biti dobro.“ Tata podiže glavu i digne se sa stolice. Zakorači prema njenom krevetu. Nove suze mu krenu niz lice. Prima je za ruku. Osjeti toplinu njegovih prstiju. Bojažljivo ga pogleda u oči. On zajeca: „Dijete moje, sve moje, dobro si, sve će biti dobro. Tata je tu. Sve ćemo riješiti. Sve će biti dobro. Ne brini zbog ničega. Tu smo, svi smo tu. Nisi sama, anđele naš…“

…

Prošla su već tri mjeseca od tog četvrtka. Ona je bolje. Krenula je na psihoterapiju, isprva nevoljko, no brzo je shvatila da joj pomaže, da joj treba. Roditelji su se oporavili od šoka. Rekla im je, postupno, za sve što ju je natjeralo na onaj čin. Trudili su se biti jaki zbog nje i biti puni razumijevanja, a s druge strane ih je u srcu stezalo što im se nije obratila za pomoć…uvijek je bila tako prokleto neovisna i svoja…povučena u neki svoj svijet.

Tatu i dalje štrecne kad vidi ožiljke na njenim rukama. Sjete ga na taj četvrtak, na prizor u kojem je zatekao svoje dijete. Ali pomalo blijedi i to sjećanje. Sa svakim njenim novim osmijehom, sa svakom veselom vijesti koju mu dolazi ushićeno ispričati.

Njoj pak ti ožiljci ne smetaju. Dapače. Voli ih jer ju podsjećaju na ono što više nikad ne želi doživjeti. Podsjetnik su na to kuda mogu odvesti crne misli. I sad ju spopadnu. Ali ih samo jedan pogled na zapešća odagna. Život ostavlja ožiljke. Oni su tu upravo zato da nas podsjete na sve loše trenutke koje smo uspjeli preživjeti. I kako je još puno toga pred nama. Uostalom, i lijepe uspomene ostavljaju ožiljke. Pad s ljuljačke kad smo bili djeca. Razbijeno koljeno nakon prvog pijanstva. Porođaj…

Sve će biti dobro. Znala je da hoće.