Čuju se dva kratka zvona na vratima. Jan otvara vrata i pušta Marija u stan.

„Alo seljačino, šta ne otvaraš? Stajao sam dolje ko usplahirena vjeverica“, upada Mario bez pozdrava.

„Pa znaš da me portafon jebe, treb’o si zvat.“

„A zaboravio, jebi ga. Uletio sam iza neke babe koja me još udavila s nekim svojim pričama, skoro me k sebi doma pozvala. Ti stalno jebeš nešto, a mene salijeću nedojebane babuskare iz tvog stubišta. Da je makar kakva dobra polovnjača, pa ajde. I jebo te taj portafon, hoćeš li ga ikad popravit više?! Nego, što je bilo s onom malom od sinoć? Jel bilo kakve egzotike?“, pogleda ga Mario znakovito.

„A jesi znatiželjna seljačina.“, nasmije se Jan.

„A daj pričaj, vidiš da živim preko tebe, nisam ništa od one male iz Spunka. Mi tamo, a unutra Boris i ja i njih tri – Gadna, Gadnija i Najgadnija. Pogodi koja je mene zapala.“

Jan se nasmije i prebaci na tekmu.

„Da mi je znat kako ti takav, najmutaviji kad smo vani, uvijek nešto zbariš. Podsjećaš me na ove majmune iz Dinama. Ne ‘zgledaju niš specijalno, mutavi k’o i ti, a jebu najbolje trebe u Zagrebu. Sigurno i ovu babu iz stubišta tu i tamo mrkneš.“

„Ajde prestani srat više“, prekine ga Jan i pojača TV.

 

***

 

Mario je otišao oko 2. Službeno je već subota. Janu se nije spavalo. Kao i većinu večeri zadnjih godinu dana, sjeda za laptop. Pali cigaretu. Otvara Gmail i jedini dokument u folderu Skice. Pogled mu bježi na sat pored laptopa, poklon od nje za 32. rođendan. Zadnji poklon od nje.

„Stalno se sjetim kako si mi prigovarala da sam zatvoren kao školjka. A gle me sad. Pišem i brišem isti mail već godinu dana. Ne znam više kome ga pišem. Tebi ili sebi.

Naše jedenje sladoleda u ponoć. Ravno iz kutije naravno. Quattro s 4 vrste čokolade. Kako smo se borili oko onih skrivenih bazenčića čokolade, KAO borili jer znaš i sama da sam ih prokopao za tebe.“

 

Delete.

 

„Pariz. Nikako ne zaboravi Pariz. Kad smo se ono full posvađali treći dan. Pa ono poslije i onaj lom u hotelu. Mmmm…. Baš me zanima kad su skužili da na onom ormariću više nema stakla. I da su nam naplatili, isplatilo bi se.“

 

Obriše cijelu rečenicu.

 

„748. To je broj na kojem smo stali. Sjećaš se kako smo brojali? Otkrila si mi da to radiš kad smo bili na broju 215. Ti si nastavila brojati, a ja sam ti s guštom dizao statistiku. Šteta što smo prestali brojati. Šteta što smo sve prestali.“

 

Živčano lupa po tipki Delete.

 

„Jedno ti nisam nikad ispričao. O tome kad sam te prvi put ugledao na onom tulumu kod Marija. Bila si mi okrenuta bočno, lijevom stranom. Pored tebe je stajao netko nebitan. Imala si tamne poderane traperice i crnu usku majicu. Ne sjećam se za cipele. Pomislio sam: Malo premalo dupe za moj ukus. No svejedno si izgledala prejebeno u tim trapericama. A onda si napravila TO. Podigla si ruke kako bi svezala rep. Rub majice ti se povukao gore i tada sam ugledao najerotičniju sliku u svom životu, mali polumjesec tvoje kože koji se ukazao između ruba majice i traperica. Sve što sam tad poželio je prići ti i poljubiti te baš tamo, baš u to mjesto. Zamišljam sad taj prizor i znam da bi bilo prekomično. Ali vjeruj mi, samo sam o tome tada maštao. Kasnije sam te poljubio tisuće i tisuće puta. Cijelu. Nekad ovlaš. Tek toliko. Nekad sočnije… Vlažnije… Prodornije…

Ali nikad se nisam sjetio poljubiti te tamo. Tamo gdje je bio polumjesec one noći kad sam te prvi put vidio. Ne bi ga morao tražiti, zamišljati. Urezao mi se u mislima kao nevidljiva tetovaža na tvom boku.“

 

Kursor ostane blinkati.

 

Jan pali cigaretu i neko vrijeme gleda u sat pored laptopa. Ustaje i pali televiziju. Na programu su „Dva i pol muškarca“. Nakon dvadeset minuta zaspe.

Ujutro ga budi poruka od Marija.

„Neki Jarun večeras? Petra vodi neke frendice, pa nemoj sjebat, lakše ćemo u dvoje, dat ću ti da biraš prvi.“

„OK“, otpisuje mu.

Večeras mora jebat nešto. Neku koja nije u trapericama.

___________________________________

Ovo je moja završna priča iz ovogodišnje Ljetne škole pisanja CeKaPe-a