Po doručku se dan poznaje. Integralni tost premazan sirnim namazom, na njega limunom poprskan gnječeni avokado (oni koji ga jedu samo narezanog i tvrde da valja, lažu), na to poširano jaje za čiju izvedbu je trebalo 3 i pol odgledana YouTube videa (idući put možda ipak na oko). Uz tost 3 cherry rajčice, uz obavezno pjevanje „Cherry, cherry, tijelo mi treperi..“ dok ih režeš. Uz to grčki jogurt sa chia i lanenim sjemenkama. Nije nam jasno čemu one točno služe, al’ neka ih.

Zbog ovog sam kasnila na posao 48 minuta, ali svaki početak je težak.

Terapeutica mi je rekla da se pokušam riješiti tereta svih nedovršenih priča koje sam skupila kroz život. Kažem terapeutica jer me riječ psihićka dodatno deprimira. Uglavnom, ona tvrdi da je pisanje dobra terapija i da pokušam na taj način. Savjetovala mi je da napišem pismo svakoj osobi s kojom imam neriješenog posla. Da ih ne moram poslati. Iskreno, ja mislim da je njen prijedlog bullshit, ali bilo me strah to joj reći da pod a) ne smisli nešto gore, pod b) zbog moje nevoljkosti poželi „zaći dublje u razloge zašto se bojim suočiti sa svojim strahovima“. Pa sam odglumila oduševljenje idejom i obećala donijeti joj domaću zadaću idući put kad se vidimo. Ona mi je dala ideju i za bolje obroke. Mislim, ona je sugerirala da napravim svaki dan jednu lijepu stvar za sebe, a ja sam to automatski povezala s hranom. Šta, pa nije precizirala.

*

„Draga baba,

Nadam se da ti je dobro tamo gore. Kako ni sama nikad nisi bila od ćaskanja, prijeći ću odmah na stvar. Dobila sam zadatak napisati ti pismo. No, kako odabrati, u moru svega. Možda ono kad me nisi podržala u odabiru fakulteta. Kad si mislila da bi trebala potražiti posao, ako neću studirati ono što si ti zamislila. E pa znaš što. Imala si pravo. Da sam te poslušala, možda ne bi radila za crkavicu i još uz to bila jadna. Da grafički dizajn. Posao iz ljubavi je precijenjen. Plaćanje režija je podcijenjeno. Možda sam stvarno trebala studirati medicinu. Pa nisam morala bit kirurg, mogla sam ne znam, bit psihijatar. Pa bi ja je*ala u mozak nekog s ovakvim pi*darijama. Oprosti baba na psovkama. Oprosti za sve. Oprosti što te nisam zvala češće. Oprosti što sam ti govorila da didu volim više. Voljela sam vas jednako, ali njega je bilo lakše voljeti. Oprosti što sam izlijevala variva u wc i lagala da sam pojela. Oprosti što sam sve ove godine bila ljuta na tebe jer si bila stroga prema meni. Kraj je pisma pa mislim da bi ti trebala napisati da te volim.“

Moram se sjetit preskočit ovaj dio o psihićima kad budem čitala na terapiji.

*

Danas su na meniju palačinke od banane s preljevom od maslaca od kikirikija i gore još malo banane. Priznajem, stavila sam i malo Nutelle ispod. Baby steps. Da kompenziram, pojela sam i malo mandarine i šipka. Sram me priznat, ali to mi je prvo voće koje sam pojela ovaj mjesec. Ako ne računamo višnje u lisnatom u donedavnim doručcima iz pekare. Mandarinu ću još i ponovit, al’ ovaj šipak sam kupila i čistila sad i nikad više.

Dok sam čitala terapeutici zadaću, rasplakala sam se. Nisam se ni snašla, odjednom sam joj pričala o djetinjstvu, odrastanju s babom i didom, mom buntovništvu, kako mi je crtanje bilo bijeg od svađa s babom i svijetom. Taj dan sam večerala vino, s vinom. Trebalo mi je.

*

„Dragi prvi šefe,

Ne daj se zavarati početkom pisma, i dalje mislim da si govno kakvo si oduvijek bio. Najobičnija si seljačina koja se dovoljno dugo šlepala uz gazdu da ga je, htio ne htio, kad tad morao unaprijediti u neki ku*rac. To da si bahata i nedorasla šaka jada, nisi uspio prikriti pročitavši prva dva poglavlja prve knjige o marketingu koja ti je iskočila na Google-u. Svi smo te mrzili i svi smo otišli zbog tebe. Svoj govor kako si mi dao priliku možeš si zabiti znaš gdje, jedina prilika koju od tebe cijenim je svaka ona kad si izašao iz moje sobe i lišio me svog prisustva. Neću ti napisat da crkneš jer to nije lijepo, ma koga zavaravam, krepaj smeće lihvarsko, dabogda ostao u firmi s nikim ispod sebe, pa ćeš imat gazdin šupak samo za sebe. Lijep pozdrav!“

Kad sam pročitala ovo na terapiji, morale smo voditi poprilično dug razgovor o mom potencijalnom problemu s potisnutim gnjevom, ostala sam i van svog termina i nije mi zaračunala. Skoro sam dobila i ekstra zadaću, ali sam ju uvjerila da sam to pisala nakon koje čaše vina previše. Hm, možda da ubuduće pazim što pišem. I pijem.

*

Zobena kaša s borovnicama, medom, bananom, lješnacima, bademima, grožđicama, kiwijem, kokosom i kajenskim paprom. Ako ćemo iskreno, prvo sam napravila samo kašu i šokirala se njenom bljutavosti i bezveznosti – zašto svi lažu da je fino? Pa sam dodala sve što se dodat dalo, Bog joj pomogao. Kajenski papar je došao zadnji, u naletu panike. Nije smetao.

„Dragi svi (srećom) bivši,

Eto i vas. Zaključila sam da ne zaslužujete svaki svoje pismo, pa sam vas učuturila u jedno. Tebi koji si mi uzeo tolike godine dok si se TI tražio, mogu samo poželjeti da si se konačno pronašao. S nekom drugom (ili drugim). Tebi koji nisi bio „za ništa ozbiljnije“, mogu samo poručiti da nisam bila ozbiljna kada sam rekla da nije bitno što nije veći (ne bi škodilo). Tebi koji si mi prigovorio što se ne javljam mjesecima poslije (nakon što se ni sam nisi javljao), mogu samo poručiti… pa zapravo ništa, pišem kronološkim redoslijedom, pa si zato tu. Tebi koji si trebao biti najzreliji, najposloženiji od svih, kojem sam se prepustila brže nego ijednome prije… Tebi mogu samo poručiti da sam trebala swipeati ulijevo.

Svima ostalima, ista poruka: prestanite se tražiti u mojim retcima, niste tu niti će vas ikada biti, niti u njima niti između redaka, da ste bili bitni, dobili bi svoje slovo – da ste imalo vrijedni (moje) priče.“

Terapeutica mi je pokušala ukazati na potencijalnu preveliku upotrebu sarkazma u pismima. Nisam sigurna o čem priča. Pokušala sam joj skrenuti pozornost s opisom svojih doručaka, u svjetlu njenog savjeta o poboljšanju životnih navika i činjenju dobroga za sebe, no nije mi djelovala impresionirana mojom zobenom kašom od jutros.

*

Išla sam se malo preseravat, pa sam jutros odlučila napravit Shakshuku. Nadobudno sam krenula, no brate mili dok sam isjeckala svo povrće… Pa tko se ima vremena za*ebavat s tim prije posla? Nikad food bloggera od mene. Uglavnom, Shakshuka no more. Bar ne za doručak.

„Draga Ti,

Tebe sam ostavila za kraj. Možda jer mi je ovo naše baš teško. Najčudniji, najneočekivaniji kraj u mom životu. Dramatiziram, samo je – najsramotniji. Sram me zbog načina na koji sam nestala. Prava istina je da sam bila ljubomorna. Tvoj zadnji poslovni uspjeh me samo podsjetio na sve ono što ja nisam. Čak ni odabir studija koji volim nije urodio time da sam uspješna. Prezirem svaki dan proveden u firmi. Nije stvar samog posla, već suludih rokova, loše klime, uvaljivanja zadataka koji ne bi trebali biti moji. Gdje god dođem, isto je. A ti ništa od toga nemaš, pokrenula si vlastiti posao, uspješna si i u nekom trenu mi je to postalo previše.  Znam, jadna sam i mala. Nikakav prijatelj, nakon svih tih godina. Prezirem se zbog toga kako sam se ponijela, zato nisam ni pokušala tražiti oprost. Ostat ću đubre do kraja i ipak napisat – oprosti mi.“

*

Satrala sam burek s mesom, 2 lisnata od višnje, pola čipsa i Colu. Nakon jogurta. Osjećam se usrano, i doslovno i metaforički. Krivnju sam prebacila na psihićku jer me jučer nakon zadnjeg pisma satrala. Sadistica je samo nastavila kopat tamo gdje je znala da me najviše boli. Primorala me da povezujem pokidane konce svog života. Da proniknem u najveći razlog svog nezadovoljstva. U početak moje depresije kad je baka umrla, koja nije izazvana činjenicom da je više nema, kako sam mislila, već mojoj slikom mene same u tom trenutku. Tadašnjom spoznajom da nisam uspjela opravdati svoje izbore za njenog života. Nisam joj uspjela pokazati da sam ipak uspjela. Da sam makar rodila ili ostvarila iole smislenu vezu, ali ni to. Sve me to ona gadura natjerala da spoznam, i mrzim ju jer mi nije nimalo lakše. Upravo suprotno, osjećam se gore. Otvorila sam bocu vina. Dizala sam čašu u zrak i nazdravljala ne znam kome, a još manje – čemu.

*

Drugi dio čipsa od jučer i hrenovke kojima je istekao rok trajanja. Barem mi je apetit u životu postojan.

*

Nakon nekoliko dana jedenja samo smeća i opasnog zatvora, prisjelo mi je sve skupa. I junk i moje samosažaljenje i prazne boce. Otišla sam opet onoj sadistici. Rekla mi je da joj djelujem malo bolje. Vjerojatno je lagala zbog grižnje savjesti od zadnji put.

*

Danas sam napravila poširana jaja i poslužila ih s domaćim ajvarom, zadnja babina teglica. Dok sam jela tu svoju fuziju, zamislila sam se. Možda mogu probat uzet najbolje od oba svijeta. Starog i novog. Završila sam studij koji volim, ali možda bih isto mogla biti sam svoj šef. Sad imam i to nasljedstvo od babe i dide, malo, ali moje. Mogu probat, zašto ne.

Ali nitko me neće uvjeriti da je avokado, tamo neki plod koji se ne zna izjasniti je li voće ili povrće, bolji od domaćeg ajvara.

_____________________________________________

Priča je osvojila 2. nagradu na 11. književnom natječaju za kratku priču GK Samobor i objavljena je u zbirci kratkih priča “Pišem ti priču”