Dragi F.,

Šetala sam jučer Maksimirom. Znaš da je to moja terapija. Jedna od. A znaš i da mi trenutno treba terapija. Mislim, ne znaš, ali možda pretpostavljaš.

Krenula sam „svojom“ rutom, oko trećeg jezera, no odlučila sam ovog puta promijeniti smjer. Pustila sam noge da me same vode. Bez plana. Barem jednom bez plana. Muzika u ušima, samo instrumental, bez teksta. Paše mi u zadnje vrijeme tako. Valjda jer odgovara zbilji. Bez teksta.

Hodam, samo hodam, više i ne znam gdje sam. Odlutala sam u svojim mislima, lutam po šumi. Shvatim da previše gledam u tlo. Zbog blata.

Previše se bojim zaprljati za nekog tko voli šumu.

Skrećem s glavnih puteva, vuku me ovi uži, nedostupniji. Hodam. Korak diktira ritam mojih misli. Kao da ih slaže, kao da bar privremeno zauzdava kaos u mojoj glavi. Hodaj, samo hodaj, paše ti, pomislim.

Pada mi na pamet napraviti snjegovića. Uvijek sam ga radila s nekim. U djetinjstvu s ostalim klincima i roditeljima, kao odraslija, s ekipom, iz zezancije. I znaš s kim još? Uvijek s onima koje sam voljela. Čak i s pokojim kojeg nisam. Ne znam zašto mi je bio bitan taj snjegović. Ti i ja smo ga planirali napraviti onda, kad smo trebali na Sljeme. Sjećaš se? Nisi se smijao toj mojoj ideji, iako smo oboje odvalili godine. Zapravo, mislim da si jedini koji se nije smijao. Nismo stigli do toga. Ni do Sljemena, ni do snjegovića.

A da ga ipak napravim sama? Zapitam se, je li ikad itko napravio snjegovića sam i to u srednjim tridesetima? E pa ako i nije, sad će, odlučim. Skupljam snijeg. Prvo glava, pa tijelo. Ide mi, snijeg je savršen za grude. Napravila sam ga za čas. Brže ne bih ni da sam imala pomoć. Slikam ga. Hoću dobru sliku, za sebe. Možda se i nadam da ću ti ga jednom pokazati. Nailazi neki par. Smijat će mi se. Briga me, pomislim, kad ste vi zadnji put napravili snjegovića zajedno, a kamo li sami?

Odšećem dalje ponosno. Rukavice su mi mokre, ruke mi se smrzavaju, ali nije me briga. Hodam dalje. Više mi i ne treba muzika. Želim slušati šumu. Svako malo iz nekog grma nešto zašušti. Uvijek se nanovo scimam. Nikad nije ptica, uvijek je medvjed, ili nedajbože štakor.

Previše sam strašljiva za nekog tko voli prirodu.

Napisala sam pjesmu neki dan. Najprije u glavi, za vrijeme jedne šetnje. Uvijek pišem dok šećem. I te tekstove nikad ne zaboravim, čudno. Tako je i ova bila u glavi par dana. Bojala sam je se zapisati. Zašto? Jer je malo tužna… Bojala sam se da će to značiti da sam izgubila nadu. Da više ne vjerujem. Ipak sam je zapisala. Nije mi dala mira. Hoćeš je čuti?

 

 

Kako znaš da je kraj

Po čemu se to vidi

po načetoj kutiji kondoma

nevraćenim stvarima

napisanim

ali neposlanim porukama

Ili se kraj ipak čuje

najave li ga možda

pozlaćene činele

ili ipak odjekne u mraku tišine

Razmišljam

zanima me

a gdje ode ta ljubav

onda kada ode

Da li je se samo iznese

do prvog kontejnera

s ostacima jučerašnjeg ručka

u vreći s tamponima

i gnjilim voćem

Ako da

znaš li

da li se ljubav reciklira

da ju ne odložim na krivo mjesto

Ide li u papir

s ostalim starim vijestima

Ili pod plastiku

među boce i prazne ambalaže

Ili možda ipak u staklo

da se opet netko ne poreže

ni kriv ni dužan

staklo voli nenamjernike

A ako ne znaš

gdje bi ju svrstao

može li pod miješano

među kore krumpira

i ostalu trulež

Ili je ipak svejedno

jer i nju će možda odnijeti Cigani

oni će joj znati odrediti vrijednost

kad već mi nismo

A ako je ipak ne odnesu

što misliš

ima li nade

da u tom kontejneru

u toj čudnoj simbiozi odbačenih

bez sunca

bez vode

bez hrane

ipak preživi

i izraste u neki cvijet

neki endem

Ne mora biti najljepši

ne mora ni mirisati

ne mora ga nitko ni vidjeti

ali značilo bi meni znati

da nije završila na odlagalištu

s ostalim viškovima

među neželjenim

potrošenim

nebitnim

Ako misliš da je moguće

šapni mi

ako i ne misliš

opet mi šapni

tu malu laž

nije ni prva ni zadnja

koju ću čuti

neću širit dalje

treba meni

treba mi da povjerujem

da ljubav može rasti

unatoč

i usprkos

da se može ponovno roditi

kao feniks

iz ničega

iz pepela

bez obzira koliko su je puta već

spalili do temelja

 

Eto je. Što ti se čini? Zapravo nemoj mi reći. Nemoj mi ni odgovoriti na pismo. Neka ode, ali se ne mora vratiti. Teško mi je. Boli. I ne mogu to sad.

Previše se bojim suza za nekog tko je toliko puta bio tužan.

                                                                                  M.

 

 

____________________________________

Priča je sudjelovala na 6. Natječaju za najljepše ljubavno pismo ČK Čitafora