Nedavno sam bila s prijateljem u Maksimiru. Šetali smo oko jednog od jezera i najednom ugledali cijelu ergelu kornjača kako se sunča na debljim granama iznad vode. Šokirao me prizor jer nikad nisam vidjela toliko kornjača na jednom mjestu. Bile su skroz nepomične, poredane na granama kao domine, prizor za pamćenje:
Čudila sam se i njihovoj veličini, navikla na one male, „kućne“ kornjačice.
„To i jesu kućne kornjače. Ekipa ih ima doma dok su male i onda kad previše narastu ih puste u jezero“, objasni mi frend. Pogledala sam ga pogledom naivne, razočarane djevojčice kojoj su upravo rekli da Djed Mraz ne postoji, kao da nikad ranije nisam čula da se ljudi riješe nečega kada im dosadi ili više ne služi svrsi.
Na prvu je to baš ružan čin – odbacivanje. Ne trebaš mi više. Naći ću/našao sam bolje. A što bi kornjače rekle? Bez čega su to one točno ostale? Privilegija zlatnog kaveza? Hranjenja u točno određeno vrijeme jednoličnom industrijskom hranom, plivanja u istim koncentričnim krugovima, gledanja buljavih faca koje zabijaju svoje nosove u njihovu privatnost, u mjesto koje one trenutno nazivaju domom? Bi li kad bi mogle rekle da im nedostaje ta umjetna sreća, lažna sigurnost, bivanje s nametnutom, njima potpuno stranom svrhom? Bi li? Bismo li?
Ima već neko vrijeme da sam ostala bez svog oklopa. Već dugo se osjećam izloženom, ogoljenom, samom. Pitam se vide li me sad svi? I dalje se ponekad pokušam sakriti, barem prividno. Ponekad se šititim osmijehom. Nekad iskrenim, nekad usiljenim, onim koji se očekuje. Za razliku od osmijeha, suze su uvijek stvarne. Samo njih nitko najčešće ne vidi.
Neki dan sam opet bila u Maksimiru. Ovaj put sama. U jednoj ruci naoružana sladoledom, onim novim, najvećim kornetom ikad, da ne ogladnim prebrzo; u drugoj ruci knjigom naše književnice, moje vršnjakinje kojoj se već neko vrijeme izdaleka divim. Slušala sam je na književnim tribinama u par navrata. Pametna, talentirana, lijepa. Zrači nekom lijepom, smirenom energijom. Volim osjetiti takvu energiju kod ljudi. Na prvu ima sve u životu. Ima li?
Nedavno mi je bio rođendan. Zatajila sam ga, od same sebe najradije. Eliminiranjem fejsbuka, bilo je i manje čestitara. Tako sam htjela. No neki su se ipak sjetili. Oni za koje sam znala da ih ne mogu prevariti. Promatram kornjače s klupe, preko ruba knjige i razmišljam – kad bi one slavile svoj dan, bi li slavile dan kad su rođene ili dan kad su postale slobodne? Možda mi se zato više ne slave rođendani, neki drugi datumi su postali važniji.
Ponekad bih se ipak vratila u akvarij. Odmoriti od surove stvarnosti, od borbe. Život nema puno milosti, ne daje ti time out. Je li u akvariju zaista bilo tako loše? Jela sam. Disala sam. Živjela sam i tada. Jesam li?
Neki dan sam, spletom okolnosti, pogledala jedan crtić. Ne gledam crtiće odavno, ne volim forme s kojima se ne mogu saživjeti. No ova priča me dotakla. Možda zato što je jedan od glavnih likova kornjača ;) A i pouka je… vrlo životna. Frustrirani smo kada nam život ne daje ono što želimo. Smatramo da su naša želja, trud i rad dostatni i da zaslužujemo ostvariti svoj cilj. No nekad ne uspije. Ni prvi, ni drugi, ni treći put, kao liku iz crtića. Jadni smo, očajni. Izgubili smo volju za svime. Ne ide nam, ne razumijemo zašto. A onda, kada prihvatimo određene stvari, saživimo se s nekim spoznajama, shvatimo zašto nije uspijevalo. Život se za to pobrine. Kucali smo na kriva vrata. S razlogom se nisu otvorila. Netko nas je zaštitio od onog što nam ni nije bilo namijenjeno, jer je znao da zaslužujemo više, bolje. A bolje kad-tad dođe i tada osjetimo ogromnu zahvalnost za sve one „neuspjehe“ koji su nas doveli do ovog što imamo sada. Ili ćemo tek imati. Dobre stvari vrijedi čekati, kažu.
Kornjače u jezeru djeluju tako spokojno. U misli mi prizivaju onaj osjećaj slobode dok plivam u moru, čišćenja od svega negativnog, miline koja te obuzima, osjećaj beskraja i nesputanosti, sjedinjenosti s nečim većim, jačim. Zato valjda toliko volim more. Gledam ih, one plivaju svojim tempom, smireno, polako, ne djeluju kao da im se igdje žuri. Njihov mir u vodi ne remete ni skokovi pasa svako malo, niti žustro plivanje nemirnih patkica. Ni voda im nije prečista. Tako to biva kad izađeš iz kaveza valjda. Znaš cijeniti slobodu. Zaista cijeniti.
Zagledala sam se u jednu. Baš je velika. A čini mi se i da je bez oklopa. Ne znam je li to uopće moguće. Ma mora da mi se samo učinilo od mreškanja vode i granja… ;)