Bol

Ima nešto u tim padanjima na dno… Koliko čovjek bude očajan u tim trenucima, toliko mu dno donese i spokoj. Bude ti jasno da ne može gore, jer gore od ovog bi te ubilo. I zaista i krene na bolje…i budeš bolje, budeš dobro. Život je neko vrijeme ok, dobro je. Uljuljkaš se. Nađeš neke nove comfort zone. I dugo si zaista ok. Naleti još pokoji udarac od života, ali lako se s njima nositi kada dolaze jedan po jedan. Jer preživio si i gore, borbe u kojima te istovremeni udarci nisu štedjeli, ali izvukao si živu glavu. Preživio. Pomisliš kako ti nikad više život neće nešto slično priuštiti, jer ti si svoju patnju, svoju muku, odradio… Ali nije bol vodene kozice da ju odradiš jednom u životu i miran si…

Razmišljam o boli…o tome kako prolaziš pored nekog, možda i pričaš s njim, a ni ne slutiš njegovu priču, njegovu muku. Ponekad najširi osmijeh skriva najdublju patnju. Neki će se otvoriti, a neki ne puštaju svoju bol iz sebe. A teško im je, sigurno je. Iako ništa ne govore, vidi se na njima. Vidiš kad je netko loše, kada ga izjeda iznutra. Zašto imamo tako malo razumijevanja za druge? Zašto empatiju u današnje vrijeme treba tražiti šibicom? Zašto ne samo da nećemo pomoći čovjeku, već ćemo mu i odmoći? Komentiranjem, ogovarenjem, postavljanjem bolnih pitanja? Stavljanjem svoje znatiželje na prvo mjesto?

Ljudi se različito nose sa svojom boli.

Netko će utjehu naći u svom domu. Ne siluj ga pustim pozivima i nagovaranjem na kojekakve izlaske, samo mu daj do znanja da si tu.

Netko će šetati, sam. Ne gledaj ga kao jadnika, čudaka. Ako njemu to pomaže, možeš barem to.

Netko će otići sam u kino, na večeru, put. Ne podsmjehuj mu se iz svog kuta s društvom, ima svoje razloge zašto je sam. Radije budi zahvalan što ti imaš s kime sjediti na toj večeri.

Netko će utjehu naći u alkoholu, izlascima vikendom. Ako se ne pretvori u svakodnevno opijanje, ne osuđuj, možda je to ono što mu u ovom trenutku najviše treba. Možda pije da zaboravi. To nisam rekla ja, nego pjesme :)

Pusti čovjeka da si pomogne, kako zna, kako može.

Netko će poželjeti pričati ti o svojoj muci. Vjeruj mi, čovjek kojeg nešto toliko jako muči i otvori se – želi ispričati svoju priču, želi da ga slušaš. Samo da slušaš! Ne trebaš mu soliti pamet, ne trebaš ga omalovažavati i činiti da se osjeća gore nego prije razgovora. Ne trsi se od velikih savjeta. Pokaži suosjećanje. Ne prekidaj ga. Pusti ga da priča, a ti slušaj. Ako nisi osoba za to, radije se makni odmah. Molim te.

Ne omalovažavaj tuđe probleme samo zato što ti se čine manjima od tvojih. Pogotovo ako to osobu jako tišti, ako joj ne da disati ni živjeti normalno. Tko si ti da misliš da je to nevažno? Svima su nam naši problemi najveći na svijetu, to je jednostavno tako.

Naići ćeš na nekog tko je toliko loše da misli da izlaza nema. Izlaz vidi samo u jednom. Pomozi mu i budi uz njega više nego ikad iako ne razumiješ. Zamisli kolika to bol mora biti u čovjeku da tako razmišlja? Ako ne možeš, sretan si.

Različiti smo. Neki se rode s razvijenijom mentalnom, drugi s razvijenijom emocionalnom inteligencijom. Meni je uvijek bila bitnija ova druga. Takvi ljudi imaju veću sposobnost empatije. Osjećam se bližom njima. Oni puno više toga primaju srcu. I lakše prepoznaju stanja drugih. Vide kad netko pati, kada mu je teško. Pogotovo ako su i sami prošli svašta.

Već sam pisala o prikrivenim anđelima u našim životima. O ljudima koji su nam poslani u nekom trenutku, ne slučajno kako se nama čini. Svi su oni tu da nam pomognu. Da nas nauče nečemu. Kao što je svaka bol lekcija od života. I znam, ne želimo ih. Neke lekcije su toliko bolne da bismo ih najradije preskočili. Ali zato imamo njih, naše anđele da nam pomognu, da nas paze. I hvala im na tome…

Za kraj, jedna utješna neznanog mi autora, onima koji nose u sebi bol i ne znaju kako dalje: