Čvorovi. Čvorovi koje je imaginarni pauk vezao u Sandijevom umu u teškim, prijelomnim trenucima njegovog napaćenog života. Ciganin, ali najljepši. Cigani. Neka ne budu Romi, iskrenije mi zvuči.

Narod koji je svugdje, a nigdje. Narod koji nema doma. Nomadi. Marginalci. Lutalice. Uvijek na periferiji – svega.

Suosjećam s njima, iako nisam u potpunosti lišena predrasuda. Odrastala sam u njihovoj neposrednoj blizini, no nikad nisam imala problema s njima.

Neke od pjesama koje najviše volim ih spominju. U nekoliko zadnjih knjiga koje sam pročitala, oni su glavni likovi. Postavljaju se predstave o njima. Izgleda da su nesretne sudbine uvijek dobra inspiracija.

Kako možeš biti bez doma, a imati osmijeh na licu? Nemati svoje, ne pripadati nigdje, ali i dalje imati volje boriti se, ne klonuti. Izolirani od svih, a opet ujedinjeni.  Oduvijek su me više zanimali odbačeni, nego oni koje svi slave. Zanimljiviji su mi ljudi s pričom. Takve i privlačim, cijeli svoj život. Prepoznamo se, valjda, mi nesvrstani. Jer nisu sve priče za svačiji želudac. Neke je lakše i ne čuti.

Cigani su dobri trgovci. Znaju prodati i trampiti. Dok je, ironije li, ekonomist u meni loš trgovac. Loše je vodio posao. Svakakvo smeće su mu stavljali na vagu, a on ga je spremno prihvaćao, još misleći kako je dobro odradio posao. A nije. Zato je i dobio otkaz. A ja promijenila valutu. Više ne prihvaćam svašta pod krinkom dobrih namjera. Ne prosim, pa milostinju ni ne prihvaćam. Ne konvertiram na temelju „možda“, „vidjet ćemo“, „uskoro“, „ne znam“. Ne čekam. Kamate na čekanje su skočile drastično. Može i bez računa, ali pošteno. Kao i kod Cigana – ništa za badava. Moj mir ima previsoku cijenu.

Ne moram više biti lijepa, ni pametna, ni zabavna – svakome. Pristajem na to i pod cijenu nekih drugih titula – čudaka, samotnjaka, marginalca. Neki kalupi su postali pretijesni i više se u njih ne želim ni pokušavati ugurati. Makar više nikad ne pripadala. Ne želim više stajati sa strane i promatrati svoj život kako prolazi kao ožalošćena čerga koja se vuče kroz blatnu kaljužu dok čeka imaginarnog spasitelja. Taj spasitelj sam ja. Isključivo ja, shvatih konačno.

Zato su Cigani sretni i bez doma. Oni dom ne vežu za mjesto. Njihov dom je u njihovim ljudima, običajima, osmijesima, djeci, tradiciji, prijateljima. Njihov dom je tamo gdje ga oni stvore. I nije im lako jer nemaju puno. Bore se za sve. No kad nemaš puno, slaviš i ono malo. Otud valjda sve te njihove legendarne pjesme. Uz pjesmu je lakše i plakati.

Sve sam bliže tom svetom gralu. Unutarnjem miru.  Još malo. Osjećam to po mnogim stvarima. Sve manje mi treba. Odbacujem nepotrebno. Punim se samoćom i probranim društvom. Dajem se koliko meni odgovara. Gordo se kitim svojim malim pobjedama kao zlatom. O, kako su slatke i moje. Mičem se od negativnog, ne dam mu pristup. Češće izbacujem smeće. Pozornije pratim grčeve u želucu. Oni su moja vodilja, jedini savjetnik kojeg slušam. Konačno sam spoznala što znači povezati se sa izvorom. Onaj blaženi osjećaj povratka kući. Sebi. Svi odgovori su tu, u meni. Više ih ne tražim okolo. Da, zalutam i dalje, ciganska duša je to. Nisam lišena straha, ali manje se bojim. Manje se bojim bojati. Novog, promjene, gubitaka, rezova. Radim ih sve češće i lakše. Odvezujem svoje čvorove. Ide mi. Još malo i riješit ću ih se skoro svih. Moj pauk će naći novi dom. Morat će. Kod mene više nije dobrodošao. Ne znam što kažu kava i karte, ali ja si gatam sreću. Pa nek’  krene pjesma, čujem ju već sada, iz daljine, sve je bliže…