Dobar, loš, bolji

Dobar, loš, bolji

 

Pamet možda nema puno veze s godinama, ali ima s iskustvom. Kad kažem pamet, mislim na onu životnu, uličnu mudrost. Onu koju stekneš malo po malo, usput, po mračnim zakucima samoće i razočaranja sobom i drugima. Onu koja ti dođe kad lutaš, kad se nađeš na cesti bez putokaza, na (ne)milost samome sebi. Onu pamet koju stekneš kad pogriješiš dovoljan broj puta, a pokoje greške i ponoviš. Ponavljanje je ipak majka znanja. Mudrost koju si stekao krvavo, dok te život, ništa ne pitajući, šamarao, ljubio, rastavljao, sastavljao, gubio, nalazio, dizao, spuštao. Nekad te prizemljila zaštitna mreža, nekad težak udarac. E tad si učio.

Neki ljudi su tu mudrost stekli ranije od ostalih. Neki su šteđeni. Ili da radije, pomalo mazohistički kažem – zakinuti? Bilo bi dobro kad bismo bili u stanju učiti na tuđim lekcijama, dok ne dobijemo svoje. No nekako krv koja teče iz vlastite rane više boli.

Nije lako kad shvatiš da si u ovoj prvoj grupi, ovoj koju život nije štedio. Muči te to. Zašto baš ti, zašto lekcija za lekcijom, udarac za udarcem, zašto skoro nikad ono što ti želiš, zašto nikada mir? Pa promatraš druge. Zašto njima njihovo, a tebi tvoje? Gdje da pošalješ račun i zatražiš povrat? Ali jebeš račun, kad su te lekcije džabe. Ne čini se tako jer su te koštale, ali mutne su to računice. Izgubio si svašta, nisi dobio ništa. Misliš da nisi, jer ne znaš da će plodovi dozrijeti kasnije. A kome se gleda u granu i čeka?

S nestrpljenjem možda imaš i najveći problem.
Kada?
„Ma samo moraš biti strpljiv, sve će se dogoditi kada bude trebalo.“
Nemoj me, reci mi kada.

I dok si u vječnom čekanju i iščekivanju, osim što sebe ubijaš uvijek istim pitanjima, odgovaraš i drugima na beskonačna njihova. I opet se stalno objašnjavaš, opravdavaš, kao na prisilnoj press konferenciji bez kraja, plana i programa.

A onda si, nakon što si odradio dovoljan broj stranputica, dovoljno puta pao na dupe, bio prisiljen zariti dublje u ranu, tamo gdje najjače steže, tamo gdje je najcrvenije, najusamljenije, najtužnije i najbolnije. Kopao si i vidao.  E tad je završilo. I počelo.

Tad si posegnuo za onom granom, ali i shvatio da ne moraš, jer ti je košara već puna. Nemaš više ni potrebu za raščišćavanjem računa. Jednadžbe su se same poravnale, nema više nepoznanica. Ni riječ kada više nema upitnik jer je sve što imaš i sve što želiš u – sada. Bacio bi i onaj mikrofon s pressice jer ti više ne treba. Oni koji te trebaju čuti te čuju i bez njega.

I shvatiš da zaista jesi nešto mudriji. Skupilo se zrnaca. Zapitaš se nekad je li stvarno tako. Onda kada ti nešto nanovo poremeti mir. Jer reagiraš, burno, impulzivno, jer to je tvoje, u tvojoj srži. Džabe i skrivat kad ti se sve vidi na licu, kažu. Ali se i smiriš. I kažeš – polako. Moj mir je važniji.

I našao si ga, zaista jesi. Znaš to po tome jer shvaćaš bez koliko toga možeš. Sjećaš se iz dana kad si imao i manje. Čaša vode ne briše sjećanja na žegu i pustinju. Srećom da je tako. Jer sad lakše znaš prepoznati fatamorgane.

Blaži si prema sebi. Dopustiš si lošu misao, dan, pa možda i par. Ne ljutiš se više na sebe kad je tako. Maziš se malo tada jer ti treba. A i sad znaš da će proći.

Znaš da si u miru kada ti je bitnije što ti misliš, a manje što misle oni. Kada ih puštaš da slažu svoje nestabilne konstrukcije. Smiješ se njihovom blefu. Dobre kombinacije čuvaš za neke druge stolove, s dostojnim igračima. Ni biseri i svinje ne idu u istu igru.

Lakše i češće kažeš zbogom, nešto rjeđe, ali iskrenije: dobrodošli. Mudriji, sad znaš pustiti prave stvari u svoj život. I prave ljude. Prepoznaš ih, brže i lakše nego si ikad mislio. Šuftu više nema mjesta. Mani se reciklaže. Pomeo si svoj prag i lijepo ti je. Ne rasipaš se više za svakog. Dovoljno si dobar da dobronamjernicima skuhaš kavu i poslužiš kolače, a konačno taman toliko loš da svima ostalima zalupiš vrata uz jedno izgovoreno ili neizgovoreno: odjebi. Mašala.

Please follow and like us:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *