Znaju me pitati koliko u mojim tekstovima ima mene. Koliko je priča moja priča. Pa krenem objašnjavati da je u rubrici Kratke priče fikcija, a ostalo sam ja. Moja razmišljanja, moja iskustva, moja lutanja u samu sebe.

Ipak, prava istina bi bila da u svakoj mojoj priči ima mene. Čak i kad se sakrijem iza muškog lica, iza trećeg lica, iza više lica. Nisam nikad bila fizički zlostavljana, ali napisala sam priču i o tome. Nisam, srećom, morala proživjeti to grozno iskustvo, ali možda sam tu bol doživjela kroz neki drugi oblik zlostavljanja. Ne mora ista bol biti iz identične rane.

Često iznenadim ljude koji me poznaju negiranjem da je karcinom bio moje najgore iskustvo u životu. Nekima to bude teško za shvatiti jer – kako, pa to je rak, što je gore od toga? No ne boli svaka bol svakoga jednako. I ne znači da nismo u stanju razumjeti bol koju nismo proživjeli.

Ono što mene najviše boli je spoznaja koliko je samih u svojoj muci. Koliki nemaju s kime podijeliti svoje najveće terete, vuku ih sami, dok ne izgube ravnotežu i sebe u hodu. Još više me boli vidjeti da su sami odabrali tako, misle da će im biti lakše, dovoljni su si, ostali su višak. Gledala sam takve i plakala zbog njih. Plakali su i oni sami, možda nisu ni znali zašto.

Nismo se ni rodili sami, vjerovatno nećemo ni umrijeti sami, zašto bismo onda živjeli sami? Zar nisu i sreća i tuga prirodnije kad se dijele? Nije li lakše, nakon što si se isplakao na podu svoje sobe, isplakati se na ramenu nekog tko osjeća tvoju bol jer si mu bitan, jer ga tvoje boli gotovo jednako kao i tebe? Nije li divno vrištati od sreće, okrenuti glavu i vidjeti da netko tvoj vrišti pored tebe, čak i glasnije? Jer mu je tvoje kao njegovo. I sreća i tuga. Nije li bogatstvo rasti u spoznaji da si uspio privući i zadržati takve ljude u svom životu?

Nikad se nisam libila, s ljudima od povjerenja, pričati o svojim osjećajima. Osoba sam koja stoji nogama čvrsto na zemlji, no istodobno sam jako osjećajna. I previše. Hipersenzibilna se to zove, naučih. Kad sam bila mlađa, sramila sam se toga, ljutila što ne mogu i ne znam sakriti. Zašto drugi mogu, a ja ne? I onda je došlo pisanje. Kad sam pisala, kad sam se otvorila, moja senzibilnost više nije bila minus. Pisanje mi je to osvijestilo. Kad se netko javi jer se prepoznao u nekom djeliću moje priče. Kad razmijenimo tih par utješnih, „razumijemo se“ poruka. Kad znam da sam nekog svojim riječima dotakla, potakla, natjerala na razmišljanje. Kad se osjetimo.

Kad pogledam unazad, u nekim teškim trenucima mog života, uz prijatelje, pisanje me spasilo. Kad pišem, osjećam se najbliže sebi i bliže drugima. Divno mi je čuti poziv nečije duše i odazvati se na njega. I obrnuto. Mojoj duši je hrana, mojoj svrsi je smisao.

Ima ih koji tragaju za svojom svrhom, a ne znaju gdje tražiti, ni naći. Znam to jer sam i sama tako lutala i još uvijek lutam. Duša da bi rasla mora biti lutalica. Put u sebe nije lak. Ne možeš proguglati na kojoj stanici trebaš sići. Niti da ćeš uopće sići. Ja još putujem, a vozim se već neko vrijeme… Zbog toga malo i zavidim onima koji nisu nikad krenuli na taj put. A malo sam i tužna zbog njih jer znam da nikad neće spoznati istinski smisao svog života. Ako ne tražiš, nećeš ni naći.

Ako tražiš, pusti da te ta nevidljiva sila vodi od točke do točke, od lekcije do lekcije, od osobe do osobe. U svemu i od svakog ćeš nešto naučiti. Od djece da ti je jedina svrha biti sretan. Oni su podsjetnik na to kako izgleda čista sreća prije nego našim naslijeđenim strahovima satremo njen sjaj. Jedna curica me stalno tražila da joj crtam srca i zvijezde kako bi ih ona obojala. „Ja najviše volim srca i zvjezdice“, govorila mi je. Kako je lijepo znati samo za ljubav i snove kojima je samo nebo granica. Crtala sam joj, još i još i još.

Ako i ti lutaš ili se tek spremaš na taj put, želim ti reći da nisi i ne moraš sam. Prati znakove, pusti im da te vode. Da budu tvoje zvjezdice u mraku. Nijedna stranputica nije sramotna ni uzaludna. Čak ni kad se nađeš na jako mračnom mjestu iz kojeg ne znaš kako ćeš van. Razumijem te i poznajem taj strah. Prošla sam njime nekoliko puta. Kad ne znaš tko si, zašto si. Kome uopće trebaš. Ne grizi se što si tamo već si pomozi. Traži pomoć, čitaj, budi i malo sam. Ne bježi od vlastitih misli jer će te zaskočiti kad tad. Ako ne znaš kako ih umiriti, hodaj. Meni pomaže. Meditiraj.

Kojim god putem išao, budi iskren prema sebi, slušaj se, svoj unutarnji glas. Ne stavljaj ga na mute. Ne živi tuđe živote, „provjerene“ šablone. Ne lažiraj tuđe snove pod vlastite. Tvoja duša će osjetit da je prevarena. I vrištat će. A ti se nećeš moći praviti toliko gluh koliko ona može biti glasna. A ako ju budeš ignorirao dovoljno dugo, udarit će na tebe. Na ono što nećeš moći ignorirati. Razbolit ćeš se. Ne dopusti da do tog dođe. Ne dopusti da tek nakon što izrežu dio tebe počneš živjeti. Ja sam toliko čekala, toliko dugo sam ignorirala svoju dušu, da sam počela živjeti tek tada.

Nije ni tada kasno. Počneš i na to gledati kao na blagoslov. Jer da ti bolest nije otvorila oči, one bi možda zauvijek ostale zatvorene. A tko želi živjeti polumrtav?

Slušaj sebe, uči na sebi, preispituj se. Druži se, njeguj prijateljstva, budi otvoren za nova. Čitaj, puno čitaj. I voli. Živi ljubav. Ti si ljubav, naučio me netko. Budi ljubav, čak i onda kada misliš da je nemaš kome dati. Jer imaš, uvijek imaš. Budimo jedni drugima srca i zvjezdice u mraku čak i ako se ne poznajemo. Ne mora uvijek biti oko za oko. Kad najviše daješ, najviše i primaš. Ali bez predoumišljaja. Kad daješ iz srca, to se broji. Nisi ni svjestan čime sve možeš osvijetliti nečiji put. Osmijehom, šalicom kave ili pričom na koju je slučajno naletio. Znam koliko su meni značile te „mrvice“ na mom putu. I koliko sam bila zahvalna na njima.

Zapamti da nisi sam. Samo nemoj sam odabrati to biti. Uvijek ima netko tko te razumije. Nikad ne znaš kad će te na tvom putu dočekati netko s bojicama koje će obojati tvoje srce kao nijedne do tada. Idi, kreni. Zvjezdice će ti pokazivati put, pa se više nećeš bojati ni mraka. Dođi, idemo skupa, bit će lakše. Ne zaboravi bojice.