Jučerašnji prosvjed protiv nasilja me zamislio. Ne u smislu da sam do tad bila nesvjesna učestalosti zlostavljanja i često nepravovremenih reakcija nadležnih institucija i okoline, jer itekako jesam. Već dulje razmišljam na koje sve načine dati svoj mali doprinos ovoj temi na koju sam posebno osjetljiva. Razmišljanje me dovelo do jednog tužnog zaključka – da smo svi mi bili ili jesmo žrtve zlostavljanja, iako bismo često, na prvu rekli da nismo. Kad pričamo o zlostavljanju, najčešće nam se u glavi stvori slika oca alkoholičara, ili samo idiota, koji tuče svoju ženu i/ili djecu. I to je grozno. Ne podržavam nasilje ni u kom smislu, pogotovo kad se radi o iživljavljavanju fizički nadmoćnijeg nad slabijima. Gadi mi se i osuđujem po svim mogućim osnovama. No, je li tu kraj? Nažalost, postoji toliko vrsta zlostavljanja da se lako ražalostiti samo kad ih kreneš nabrajati u glavi. A onda još i više kad shvatiš da si mu i sam bio izložen. Nije li zlostavljanje kad ti sustavno guše tvoje dječje snove? Kad umanjuju vrijednost onoga za što si od najranijih dana pokazivao talent? Nije li zlostavljanje kad ti se rugaju jer si nizak, visok, debeo, sporo čitaš, imaš na sebi hlače s placa? Kad upiru u tebe jer si tih i ne voliš se isticati kao ostali? Nije li zlostavljanje kad nadređeni svoje neznanje prikrivaju bahatošću? Kad netko koristi moć koju trenutno ima nad tobom da te natjera da se osjećaš malim i nekompetentnim? Nije li posebna vrsta zlostavljanja svaka neistina izgovorena pod okriljem navodne ljubavi? Nije li najveći zločin od svih namjerno gaziti osjećaje osobe kojoj je stalo do tebe i koja nije u stanju vjerovati da bi je netko tko ju je vratio u život, bio spreman nanovo ubiti? Nije li zlostavljanje nestati bez objašnjenja? Nije li najgora vrsta nepoštovanja na taj način negirati nekoga kao ljudsko biće? Smatrati ga nedostatnim i jednog: Zbogom? Nije li zlostavljanje pričati nekome iza leđa? I potom nabaciti osmijeh kad mu stanemo sprijeda? Nije li zlostavljanje kada je netko loše, a mi našim postupcima postignemo da se osjeća još gore? Nije li zločin okrenuti glavu kad je nekome potrebna naša pomoć? Vjerujem da smo svi bili na obje strane jednadžbe. Nismo zato loši ljudi. Nismo ako smo osvijestili svoje greške i učili iz njih. Jesmo ako smo samo promijenili žrtvu. A što je s ranama koje smo si zadali sami? Što kad si i žrtva i zlostavljač? Što kada se prema drugima trudiš biti dobar, a sebi si najgori neprijatelj? Što kada se sustavno grdiš i omalovažavaš zbog stvari koje nemaš? Što kada najružnije riječi koje si naučio kroz život svakodnevno serviraš samome sebi? Nije li zlostavljanje ne voljeti samoga sebe? Nije li samozlostavljanje dopuštati drugima da umanjuju tvoju vrijednost, s lakoćom povjerovati u njihove ružne riječi o tebi i uvijek iznova spremno u sebe upiti te otrove? I dopustiti im da u tebi puste svoje korijenje? Nije li zločin dozvoliti ikome da nas uvjeri da nismo dovoljni? Da nismo dovoljno dobri? Nije li najveći zločin prema samome sebi smatrati da je netko drugi odgovoran za našu sreću? U konačnici, nije li užasno znati da se netko zbog tebe osjećao loše? Da si umanjio nečiji duh, slomio nečiju volju, da te netko jedva preživio? I nije li najgore od svega, osvijestiti da si TI to nekome dopustio? Ti, baš ti. I ja, baš ja. Nisi žrtva zlostavljanja samo ako su digli ruku na tebe. Teška je to riječ. Žrtva. Rane emocionalnog zlostavljanja su, usudit ću se reći, dublje od rana uzrokovanih šakom. One bole čak i kad ne znaš da bole, ne možeš ih sakriti šminkom jer dugo nisi ni svjestan da ih imaš. Ne vide se. Ali se osjete. Osjetit ćeš ih, kad tad. Rastvorit ćeš tu ranu, prije ili poslije. Morat ćeš, jer će te život stalno vraćati u priče koje su ju izazvale. Dok ne naučiš što trebaš. Tek tada ćeš dobiti gazu i mast. Ne želim biti razlog ničije psihoterapije. Ne želim odgovornost za ičiju bol i tugu. Vjerujem da ne želiš ni ti. Ne dodajimo titulama koje smo zaslužili kroz život i „titulu“ zlostavljača. Ne okrećimo glavu od zlostavljanja. Radimo na sebi, stalno. Kopajmo i tamo gdje nam se ne kopa. Pokušajmo doći do uzroka, zaliječimo te rane da ne prenosimo te loše obrasce ponašanja u nove odnose. Ne sramimo se tražiti pomoć. Ne ranjavajmo se više nego što moramo. Dijelimo mudrost međusobno. Bacajmo si na put te mrvice. Pomozimo jedni drugima da budemo bolje osobe. Ne zatvarajmo se u sebe. Nitko ne mora sam. Jednom davno sam imala prilike boraviti u domaćinstvu s psom koji je spašen od teškog višegodišnjeg zlostavljanja. Unatoč tome što je tada već godinama bio kod novih vlasnika, koji su bili divni prema njemu, u njemu su ostali stari strahovi i rane. Mene se nije bojao, ali je režao na više muškarce. Kad sam vidjela da mogu, prilazila sam mu kad sam god imala priliku i mazila ga češće i duže nego ijednog psa kojeg sam susrela do tada. I danas ga se često sjetim. I dalje se ne mogu natjerati vjerovati da postoje loši ljudi. Možda sam naivna, ali želim vjerovati da njima samo nitko nije pokazao kako se nositi s ranama iz prošlosti, s posljedicama zlostavljanja koje su, vjerovatno, sami prošli. Nitko ih nije naučio kako plakati, kako (se) voljeti, kako davati. Pružimo i njima ruku. Vjerovatno prije nas, nije nitko. A ima li išta tužnije od toga?