Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća.
Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još po neku šetnju između očekivanog i neplaniranog.

Ivo Andrić

Ako bih morala odabrati jednu izreku od svih pametnih izreka pametnih i manje pametnih ljudi, izreku koju najviše smatram „svojom“, to bi bila ova.

Andrić je ovime sve rekao. Da je to kojim slučajem izrecitirao 12-godišnjoj meni, ona bi shvatila evenutalno ovaj dio o velikim torbama :) 17-godišnja ja bi najviše doživjela ovaj dio „Ponekad kako želim, ponekad kako moram“ (ah taj maloljetnički bunt i bijes). 23-godišnja ja je već počela shvaćati ovaj dio o sitnicama. „Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća“. A što  ima za reći ta klinka 10 godina poslije? E pa 33-godišnja ja ovu priču kuži, a bome i živi ;)

Uvijek sam voljela planirati. Uvijek pomalo bila control freak. I nekako se sve manje više odvijalo prema mojim planovima. Svima su nam nekako isti do tih nekih godina. Osnovna, srednja, faks, prvi poslovi…tako je bilo i kod mene. Kad imaš 15, znaš gdje si iduće godine. Kad imaš 26, bome više nisi tako siguran (osim možda vi vječni studenti ;)).

Najednom se zatekneš u godinama kada shvatiš da više nema nekog plana koji se podrazumijeva, nečeg što se „očekuje“ iduće. Ili imaš, pa te život po prvi puta jače ošamari i shvatiš da ne mora biti tako kako si zamislio da će biti. Dogodi se prekid prve ozbiljnije veze, prva razočaranja u poslovnom svijetu koji veze nema s onom ispraznom teorijom s faksa, škole… Počneš se ozbiljnije preispitivati, brinuti… Ajme, pa jesam li ja fulao ceo futbal, zašto sam studirao ovo što sam studirao, koji mi je k**** ovo trebalo, ima li normalnih šefova u ovoj zemlji, hoću li ja jedini ostat sam na ovom svijetu, ajme pa svi oko mene su u vezama osim mene…jesam li ja jedini izgubljen i ne znam što želim? Nastavi  niz.

I nekako s tim prvim razočaranjima shvatiš da ništa ne mora biti onako kako si zamislio. No, dok se kopcraš u kaljuži svog nezadovoljstva, očaja i razočaranja, tad još ne znaš da može biti i bolje. I da će biti bolje! S razlogom više nisi u toj vezi. Jer te čeka netko bolji. S razlogom svašta prolaziš na poslu, ubijaš se i mučiš i imaš kretena za šefa – to će te ojačati kao osobu i naučiti ćeš puno iz toga. Možda će te upravo to dovesti do toga da radiš za kompaniju za koju si baš htio raditi.

Ja se zaista trudim bojiti svoj život sitnicama. Kava s nekim tko mi je drag. Odlazak u kino. Klopa na nekom provjerenom mjestu. Ili na nekom potpuno novom mjestu (kad je hrana u pitanju, sve prolazi ;)). Čaša vina navečer na kauču. Dobra serija. Šetnja po dućanima. Neplanirana piva u dobrom društvu. Nova sitnica za dom. Novi recept za isprobati. Šetnja po prirodi. Prvi snijeg. Zagrljaj drage osobe. Smijeh, puno smijeha <3

Svašta nam život priredi. Bolest koju nisi očekivao, o tome sam već pisala. Nove poslove. Novo mjesto za život. Nove ljude. I svatko je od njih došao u naš život s razlogom. Ja čvrsto vjerujem u to. Ništa nije slučajno i nitko nije slučajan. I ništa nije konačno.

Više ne vjerujem u planove. Više ih ne radim. Jesam li pokupila previše „šamara“ od života ili sam konačno sazrela, ne znam. Samo živim kako znam i kako mislim da treba. Puštam nek me život nosi. Znam da će me odvesti upravo tamo gdje trebam biti. Zato, ne planirajmo – živimo. „…jer sebi dugujem još po neku šetnju između očekivanog i neplaniranog.“ Šećem ja, Ivo moj, šećem, noge su me već zabolile :)