U kvartu u kojem sam odrasla postoji Park Malog princa. Da, onaj Mali princ, Antoinea de Saint-Exupérya. Parkom dominira brončana skulptura Malog princa na kamenu, pored njega je i njegova voljena ruža, a oko njih još nekoliko manjih, kamenih blokova.

Dok sam bila klinka, nije mi taj park predstavljao ništa posebno. To je za mene bio još jedan, običan park u kvartu, koji je imao kip tamo nekog dječaka na kamenu i nešto više govana od ostalih parkova, jer je dosta ekipe po njemu šetalo pse.

Kad smo u školi imali Malog princa za lektiru, pročitala sam ga, no nije me se tad nešto posebno dojmio. Za razumjeti Malog princa, potrebna je određena doza životne zrelosti, proživljena iskustva, i ona dobra i ona loša… što je klinka u osnovnoj školi mogla bitnog proživjeti do tada? (ili sam samo ja bila slow learner, možda je i to :))

Nakon predane  lektire, na Malog princa sam zaboravila. No, njegova popularnost je samo rasla. S većim probojom interneta (ja sam dijete 80-ih, ok? :)), posvuda su iskakali citati iz knjige, s pojavom društvenim mreža još i više. Prije nekoliko godina dobila sam želju pročitati knjigu ponovno. Posudila sam je u knjižnici i pročitala ju po drugi put, možda i 20 godina nakon prvog puta. Tad već nije nedostajalo životne zrelosti. Proživljenih divnih stvari, ali i ružnih. Puno ružnih. Pobjeda, poraza. Jednostavno života.

Naravno da sam knjigu doživjela na potpuno drugi način nego u osnovnoj školi. I dalje su mi neki dijelovi knjige bili prebajkoviti, predječji, ali neki su toliko gađali u srce…Mislim da je ovo knjiga u kojoj sa svakim čitanjem otkrivaš nešto novo, novu misao, novu spoznaju, novu emociju.

Iako neke već znam napamet, i dalje mi bude toplo oko srca kada mi neki citat iz Malog princa prepriječi životni put. Nekada to bude i rečenica koju sam čula već tisuću puta, ali tek u datom trenutku spoznam njeno značenje. Ili otkrijem novo, dublje. Ili  mi pak ista, poznata rečenica stigne od neke nove, posebne osobe, što joj da potpuno novi smisao i čar.

Evo što mi je do sada rekao Mali princ. Izdvojila sam neke stvari koje su mene najviše dotakle, a nadam se da ću ih otkriti još, i još, i još…

“Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati.”

Trebalo mi je da shvatim da mi ne moraju svi ljudi u životu biti za sve. Posebno mislim na prijateljstva. Ne moraju nam svi prijatelji biti u istoj kategoriji, ne moramo sa svima podijeliti sve. I to je sasvim u redu. Olakšala sam si život kada sam to shvatila (a i smanjila telefonski račun starcima :)).

“Moram podnijeti dvije, tri gusjenice ako želim upoznati leptira.”

Neki ljudi nam budu jako bitni, neko vrijeme, no onda se dogodi nešto, svađa ili nam se jednostavno raziđu životni putevi. I međusobno si nestanemo iz života. Tada nam zna biti krivo, pogotovo ako nismo mi bili ti koji su prekinuli taj odnos, no ne treba nam biti. Čvrsto vjerujem u to da je svatko u našem životu bio s razlogom i da niti jedna osoba koja nam je prošla kroz život nije slučajna. Kad odvrtiš film unazad, nije li zaista tako?

“Čovjek je usamljen i među ljudima.”

O da. Potpisujem. Itekako možeš biti usamljen i među ljudima. No, to najčešće znači da si ili okružen krivim ljudima, ili da ti svi ti ljudi ne mogu nadomjestiti onog kojeg zaista želiš pored sebe…a nemaš. Ne znam, ali znam da samoća nekad boli i više od lošeg društva, a vrijedi i obrnuto…

„Ono što pustinju čini lijepom — reče Mali princ — jest to da ona negdje skriva neki zdenac…“

Volim otkrivati zdence u pustinji, dobro u lošem, ono najdivnije u ljudima. Zato volim tihe, tajanstvene ljude, oni ti ne daju sve na prvu, moraš se zaista potruditi i zaslužiti doći do njihovog „zdenca“. Što će mi bunar s kojeg se svatko može napiti? Nemaju li skriveni i teško dostupni zdenci posebnu čar, pogotovo kada dođeš do njega iznemogao od žeđi?

„Odrasli vole brojeve. Kad im pričate o nekom novom prijatelju, nikad vas ne pitaju ono što je bitno. Nikad vam ne kažu: „Kakva je boja njegova glasa? Koje igre najviše voli? Skuplja li leptire?“ Oni vas pitaju: „Koliko mu je godina? Koliko ima braće? Koliko je težak? Koliko mu zarađuje otac?“ Tek tada vjeruju da su ga upoznali.“

„Ako odraslima kažete: „Vidio sam krasnu kuću od ružičastih cigala, s geranijama na prozorima i s golubovima na krovu…“, oni neće moći zamisliti tu kuću. Treba im reći: „Vidio sam kuću od sto tisuća franaka.“ Tada će uskliknuti: „Kako je lijepa!“

„Mi koji shvaćamo život, mi ne marimo za brojeve.“

Koliko zarađuješ? Kolika je firma? Koliko imaš godina? Koliko dugo si u vezi?

Umjesto: Voliš li svoj posao? Slažeš li se s kolegama? Živiš li život punim plućima? Jesi li sretan u vezi? Jesi li sretan?

U mom srcu će uvijek posebno mjesto imati ljudi u čijim očima vidim iskreno zanimanje kad mi postave jedno jednostavno pitanje: „Kako si“?

“Vrijeme koje si uložio oko svoje ruže čini tu ružu tako dragocjenom.”

“Nitko me ne voli, reče Mali Princ i sakrije rukama lice.

 Voliš li ti ikoga? – upita Lisica.

 Volim svoju ružu, ali… – reče Mali Princ i zastane.

 Bit ćeš siguran da voliš kad budeš mogao reći: Ne možeš napraviti ništa da te prestanem  voljeti!, reče Lisica.“

Ne volim uzimanje zdravo za gotovo. Ne volim život na staroj slavi. Ne volim kad se ljudi prestanu truditi. Zašto mislimo da se ikad trebamo prestati truditi? U ljubavi, prijateljstvima…

Čuvamo skupe gadgete i dragocjeni nakit, a što je s dragocjenim ljudima? Ako se netko i udaljio od nas, znači li to da mu trebamo zamjeriti i pustiti ga, otpisati… Da na citat odgovorim citatom meni dragog autora s društvenih mreža, Magic Whisperera:

„A Bog mi je svjedok. Sa tobom bih išao bilo gdje. Ugasio tvoje strahove. Povratio tvoju snagu. Izliječio bih te. Ako dovoljno voliš čovjeka, on se oporavi.“

„Ljudi se natrpaju u vlakove, ali ne znaju kamo će. Ušeprtlje se i vrte u krugu.“

 „A ljudi nemaju mašte. Ponavljaju što im se kaže.“

Živimo li život kakav želimo živjeti ili život kakav su nam rekli da bismo trebali živjeti?

 

Pored Parka Malog princa prolazim svake nedjelje kad idem kod svojih na ručak. Primijetila sam da je puno manje govana u parku, ali puno više emocija. Mojih. I uvijek mi isti citat tada prođe mislima:

   „ Nije htjela da je vidi kako plače. Bila je to vrlo ponosna ruža.

    – I uvijek će te voljeti?

    – Ne – reče ruža – jednog dana ću uvenuti i onda će prestati da mi se dive.

    – Baš čudno – reče Mali Princ – da si ti moja ruža, ja bih te volio i tada.“

Da si ti moja ruža, ja bih te volio i tada.

Da si ti moja ruža, ja bih te volio i tada.

…odzvanja u glavi dok ne pokucam mami i tati na vrata.