Nikad se nisam bojala smrti. Ona je nešto neminovno, nešto što se ne da izbjeći. Ali bojim se života „napola“. Užasavam se živjeti kako sam živjela dobar dio svog života. Udahnuti u ponedjeljak ujutro, izdahnuti u petak popodne. Živjeti za Božić. Za idući godišnji. Stalno nešto čekati. Živjeti pod lažnom fasadom idiličnog života kakav volimo prezentirati na društvenim mrežama. A zapravo i ne živimo, samo preživljavamo.

Ima i gorih „ubojica“ od teških bolesti. Opasnijih. Usuđujem se to reći kao netko tko je prebolio jednu. Gore su one bolesti koje nam ranjavaju dušu. Kroz gubitak povjerenja u ljude, vjere u sebe, nade da život može biti bolji… Protiv fizičke bolesti uglavnom znaš kako se boriti, ali kako se nositi s količinom razočaranja koju nisi mogao ni pojmiti da ćeš doživjeti, neodmotanim klupkom laži, nemoći koju osjećaš dok gledaš sliku svog života kako se pred tvojim očima razbija u tisuće komadića? A kriviti možeš samo sebe. A zašto? Pa zato što jedino što je razbijeno je tvoja nerealna, obmanjujuća vizija vlastitog života. A znao si. Znaš da si znao. Vjerujemo u ono što sami odaberemo vjerovati. Tako i u to da je nešto više od onog što zapravo je… I kako da se ne razbije takva slika, labavo oslonjena na neravni zid naših iluzija i krivo usmjerenih čežnja… Tražimo ono što želimo na pogrešnom mjestu, od pogrešnih ljudi i što je žalosno, duboko u sebi, toga smo i svjesni…

„Ne gledaj me tako

dok se ludi snovi množe

prevariću sebe

srce nudi više no što može

i što mu je sudbina

sve je to od lošeg vina…“

 

Bijelo Dugme

Zadovoljava nas život „napola“. U svemu, poslu, prijateljstvima, vezama. Nismo zadovoljni, ali smatramo da tako treba biti, da je to normalno, da nije ni drugima bolje. I stvarno, zar smo zaista dobili privilegiju biti na ovom svijetu da bi živjeli „napola“, uvjeravajući i lažući sami sebi da nam je to dovoljno? Gotovo nam i uspijeva sakriti se iza te lažne slike koju prezentiramo na van. Ne živimo, zadovoljavamo se. Pogrešnim. Poslovima, životima. Ljudima.

„I ne znas koliko kao ti – takvih

večeras ponovo nekog nemaju.

I ne znaš koliko kao ti – istih

za susret sa tobom bas sad se spremaju.

I ne znaš ko su to, kao ti – divni

i što su jastuke suzama vlažili.

A lepo ste se mogli sresti

samo da ste se malo potražili.

I krećeš u život s pogrešnim nekim.

S drukčijim nekim.

Nekim dalekim.“

 

Mika Antić

Rekla bih da smo mi ljudi po prirodi inertni. S vremenom se naviknemo na svako zlo. Uvjerimo se da nam nije tako loše. Nema laži veće od one koju čovjek nije u stanju izmisliti samome sebi. I s vremenom nam se ne da. Ne poduzima. Jer za promjenu je potreban trud, napor. A kukati je uvijek bilo lakše, jel da? No vrijeme nas ne čeka. I možda nikad nije kasno za promjenu, ali čekajući da konačno nešto poduzmemo, priskrbiti ćemo si novi razlog za kukanje – za vremenom koje nam je prošlo u nepoduzimanju ničeg, a koje nikad više nećemo moći vratiti.

„Godine prolaze nervoznim korakom,

godine prolaze mi stojimo,

jesmo li sretniji i jesmo pametniji

godine prolaze, mi gledamo…“

 

Bajaga

I kako se onda odvažiti na promjenu? Najčešće na nju budemo natjerani. Život se pobrine za to. Padnemo na dno i koprcamo se na njemu neko vrijeme ne znajući kad i kako dalje. Jad nas natjera na akciju. I spoznaja da više nemamo ništa za izgubiti. Sve maske su pale, sve lažne iluzije su se raspršile. Ostaneš ogoljen od svega umjetnog, sam sa sobom, svojim spoznajama. Više se nemaš iza čega sakriti, lagati sam sebi. I tad se dogodi klik, tad čovjek progleda.  U toj tišini. I tad krene ispočetka.

„Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati.“

Meša Selimović

No ne treba žaliti za onim što smo prošli, čak ni onim najgorim, najbolnijim. Sve smo to morali proživjeti, sve su to lekcije koje smo morali usvojiti. Kockice koje se slažu u mozaik kako bi nam postupno otkrile smisao našeg života. Te lekcije su nas ranile, možda i gotovo ubile, ali i ojačale, othranile. Zbog njih nismo ona ista, neiživljena, neiskusna stvorenja, nesposobna za život od prije 10, 20 godina. I hvala Bogu da nismo. Jer kakve bi šanse takvi imali pred onim što nas tek čeka?

„Jer život — alkemista stari —

Umijeće znade nepoznato.

Od muka, bolova i sumnja

U mome srcu stvara zlato.“

 

Dobriša Cesarić

Zato pozdravljam sve svoje suze, boli, razočaranja, izgubljene i dobivene bitke. Nešto im je svima zajedničko – sve su moje i sve su u prošlosti. Ne isplati se više razmišljati o njima. Pitanje je što sada? Ovog trenutka. Ne sutra, ne za pet godina. Sada. Za početak, prestati živjeti napola.

Kekin u onoj jednoj, meni dragoj, kaže:

 „Kad nema velike ljubavi, dovoljna je i mala…“

Sorry Mile…meni nije. Odbijam živjeti napola. Davati puno za malo. Ni u čemu. Više ne.