Godinama sam slušala neke bliske ljude kako mi pričaju o svojim velikim strastima – onima prema autima i trkama. Meni koja aute dijelim na crvene, plave, sive, crne, a zvuk Formule 1 mi je poslije zvuka bušilice najiritantniji na svijetu. Dugo sam slušala o strasti jedne osobe prema skupim, fancy ručnim satovima, satima je mogao proučavati satove na netu – a ja kupim prosječno jedan po desetljeću. Zatim štikle…ni tu se baš ne nalazim, ne nosim ni ove koje imam. Ruževi, parfemi…također. Mogu imati po jedan dok se ne potroše.

Moja najranija životna strast koju pamtim i koja se održala do dana današnjeg je hrana. Još od djetinjstva kad smo brat i ja subotom i nedjeljom iščekivali vidjeti/nanjušiti što je za ručak (jer vikendom nije vrebala opasnost od mahuna i sličnog), do ove dobi kad i dalje guštam u svemu vezano za hranu – kuhanju, pečenju kolača, restoranima, gastro portalima i blogovima, čak i sama pišem o hrani.

Druga strast su putovanja. Ovih bližih, europskih destinacija sam se naguštala, sad sanjam one dalje (New Yorče, hoćemo li se ikada sresti?) Putovanja me hrane, pune, grade, odgajaju i ne žalim ni kune koju sam dala za ijedno. O nezaboravnim uspomenama da ne pričam.

Stastvena sam i kad je u pitanju moj dom. S ljubavlju sam ga uređivala, s jednakom pažnjom se i danas odnosim prema njemu, volim ga, volim biti u njemu. Uživam gledati i slike drugih lijepih interijera, pa sam u tu svrhu polajkala popriličan broj kvalitetnih blogova na netu.

Volim film, kokice, deku…strastveno se odupirem drugim opcijama za izlazak ako je jedna od njih ova :)

No, cijeli život falilo mi je ono nešto, samo moje, u smislu da mi za to ne treba nitko, da ne ovisim o ičijoj volji, stanju, PMS-u, budžetu, drugim planovima i sličnom. Nešto što svi imamo u sebi, ali nažalost često ne prepoznajemo. A bilo je znakova kroz život. Baš TIH ZNAKOVA koje sama uvijek tražim i vrebam kad su velike odluke u pitanju. Ali eto, zasljepljeni slijepilom zdravog razuma i „pametnijih“ stvari za baviti se (uvjerenja koja su nam često nametnuta u djetinjstvu), dopustimo da nam promaknu. Tako su svi oko mene vidjeli da sam za neke druge stvari, da bih se trebala baviti nečim kreativnim, stvarati nešto, ali ja bih u samoj sebi, poput najgoreg neprijatelja, ugušila svaki vapaj i pokušaj za nečim takvim.

Pa kad već nisi bio pametan i dobar prema sebi u dvadesetima, postaneš to u tridesetima. Pa ti se život malo presloži. Pa ti život malo ode i u k…. Pa ne da nisi za stvarati nešto, nego ne znaš jesi li sposoban i živjeti. Pa si loše. Pa si dobro. Pa si opet loše. Ali nekad tek u toj tami počinje naš rast.

„Tko zna, mozda na me

čeka neki drugi svijet

tko zna, i u mraku

katkad nikne divan cvijet“

Josipa Lisac, „O jednoj mladosti“

I tada, kad se prepustiš, sve krene. Ogoljen od samoobeshrabrujućih izlika, počneš. I počela sam. Sa svojim blogom prije godinu i pol. Lijepe reakcije poznatih i nepoznatih ljudi su mi dale poticaj da nastavim. U svibnju sam napisala svoju prvu kratku priču u životu – završila je u finalu natječaja jednog nemalog književnog festivala. Ne, nisam tada pomislila da sam neotkriveni talent kojeg svijet nije vidio i kojem ne smijem više uskraćivat svoju genijalnost – shvatila sam to kao jedan lijepi vjetar u leđa, rušenje nekih svojih malih tabua, a najvažnije od svega – odlučila sam se ozbiljnije pozabaviti pisanjem. Nastavila sam pisati blog, priče… Cijelo ljeto se nećkala bi li/ne bi li upisala školu pisanja. Neki čudni splet okolnosti (kad je suđeno, suđeno je) me doveo i do tog. E to je bio onaj najjači vjetar koji mi je trebao. Ne, nisu mi ni tamo rekli: „Alo novi Jesenjine, gdje si se skrivala do sad?“, ali sam ja shvatila na čemu trebam raditi da bi moje pisanje bilo bolje, kvalitetnije. I rad se nastavio i ne mislim s učenjem (i vježbom) nikad ni stati. Pa sam napisala još jednu priču, na koju sam baš ponosna, iščekujem 11. mjesec da vidim kako će proći na natječaju, ovdje je možeš pročitati :)

A kako znam da je pisanje moja strast? Pa po svemu što tek sad vidim jasno i bistro. Po sposobnosti da brzo sročim duhoviti slogan, blesavu smiješnu pjesmicu ili tekst – mrvice koje mi je život bacao i ranije (jer su mi osigurale razne manje i veće nagrade na raznim natječajima), a koje sam zanemarivala. A danas po guštu s kojim pišem, stvaram, sad kad se više ne bojim. Kad ne strahujem od reakcija, osuda, pogleda ispod obrva, toga „što će selo misliti“. Po gorljivoj volji s kojom pišem o temi koja mi nije dala mira danima dok nisam sjela i krenula pisati. Po onim kasnim večerima koje zovu na pisanje. Po želji da budem bolja. Po nemiru koji ponekad osjećam kad sam negdje i jedva čekam doći kući i nastaviti. Po lijepim i iskrenim riječima podrške od nekih koje sam donedavno čitala izdaleka i nisam ni slutila da će oni jednom pročitati (i pohvaliti) nešto moje. Po porukama koje dobivam u inboxe od ljudi koji nisu dio moje „stalne postave“, kod kojih sam izazvala neku emociju, reakciju (šaljite i dalje, nemate pojma koliko to znači). Hvala svima koji me prate i čitaju. Da nema vas, i ovaj plamičak koji se konačno rasplamsao, bi davno, odavno dogorio. Sad neće! :)

Pronađite i zalijevajte svoju strast. Moja je meni u kratkom vremenu osigurala divan hobi, nova znanja, hrpu novih prijatelja i nezaboravnih iskustava. Vele, život je ono što se događa van comfort zone. Mene su iz moje nasilno istjerali. Danas mislim da je to najbolja stvar koja mi se u životu dogodila.