Nedavno sam na dragoj mi facebook stranici – Aware Wolf naletjela na ovaj citat koji me pogodio ravno u sridu:
„Forgiveness is not letting someone off the hook for their actions, but freeing ourselves of negative energies that bind us to them.“
Već neko vrijeme mi se ta priča oko oprosta i otpuštanja mota po glavi. Ranije sam uvijek mislila da kad nas netko povrijedi, imamo legitimno pravo ljutiti se na tu osobu do kraja života ako želimo, jer sve drugo bi značilo da smo u nekom trenu njen čin prestali smatrati lošim, da će naš oprost „umanjiti“ grijeh osobe koja nas je povrijedila. No, onda sam shvatila da neotpuštanjem nesvjesno i dalje sebe vežem za te ljude – osobe koje sam već ranije odlučila maknuti iz svog života. Vežem se za njih negativnim emocijama koje u meni izazivaju sjećanja na njih i njihova djela. I onda sam se zapitala – treba li mi to? Želim li se na taj, i bilo koji drugi način i dalje vezati za njih? Apsolutno ne.
I tu dolazimo do prave moći opraštanja i otpuštanja. Shvatila sam da ne želim ništa negativno u sebi, negativne emocije u obliku zamjeranja, ljutnje, zavisti prema ikome. Ne želim da te osobe imaju tu moć nada mnom, nisu zaslužili. I zato se učim otpuštanju, iz sebičnih razloga – jer želim prerezati sve takve spone koje me vežu za ljude za koje više ne želim biti vezana.
No naravno, do toga treba doći. Nakon što nam se dogodi nešto ružno, nešto što iz temelja uzdrma naš svijet koji smo dugo gradili i jedini za koji znamo, imamo pravo na odmak od stvarnosti. Imamo pravo uzeti ispričnicu od Života i otvoriti bolovanje do daljnjega. Kada odbolujemo svoje, a znati ćemo kad se to desi, osjetit ćemo potrebu za čišćenjem svojih emocija, „izbacivanjem smeća“. Poput dobro odgojenog gosta koji se ne želi nametati, oprost pokuca na vrata, tada kada ode taj manje uviđavni gost – bol.
„Zatvorivši Sohrabova vrata, pitao sam se da li se tako rađa praštanje, ne uz fanfare nenadane spoznaje, već uz bol koji sakuplja svoje stvari, pakuje se i krišom, bez pozdrava, odlazi usred noći.“
„I odjeknuše gore“, Khaled Hosseini
Bol se kad tad pokupi, zaredaju se dani kad shvatiš da si prebolio, da si bolje. Ponovno vidiš boje, sve više opet primjećuješ one sitne radosti koje čine život, osmijeh se polako vraća na lice… Dobro si, konačno si dobro. I želiš prerezati sve što te veže za ono zbog čega nisi bio dobro – i tad se desi rez.
I što kada oprostimo? Je li taj „grijeh“ nestao? Bilo da se radi o tuđem ili našem vlastitom grijehu? Nije, jer u životu nema tipke Delete. No nismo više mi ti koji trebamo pamtiti „zločin“, jer predali smo tu brigu nekom drugom. Nekome tko nam može olakšati one teže dane koji će se kad tad opet pojaviti jer svi smo samo ljudi, dane u kojima će nam se opet činiti da život nije fer, da nekima sve prolazi… Taj netko ima svoje ime, nepogrešivo pamćenje i najispravniju vagu na svijetu – a zove se Karma.
Ponosna sam što sam uspjela odraditi tu čistku. Oprostila sam, u svojoj glavi, svima kojima sam osjetila da trebam, svima uz koje se više ne želim vezati. Njihov dug je sada kod nekog drugog – nadam se da kamate neće biti previsoke. Meni je ionako svejedno, što bi rekla Gabi Novak, odlučih pamtit samo sretne dane ;) Uostalom, zar nisu neki ljudi sami sebi dovoljna kazna? Oni moraju živjeti sami sa sobom, ima li išta gore od toga? ;)
Zato nastavimo hrabro, otpustimo radi sebe, a pravdu neka tjera netko drugi, puno moćniji od nas. Mi ionako imamo važnijeg posla. Sad kad smo ispratili pogrešno iz svog života, možemo svu svoju pozornost usmjeriti na ono pravo što nas tek čeka – prave ljudi, poslove, emocije i iskustva. Nosimo ožiljke koje su nam ostavili pogrešni dok smo lutali kao medalje, kao podsjetnike na sve bitke koje smo prošli – i preživjeli.