Od djetinjstva sam blagoslovljena (ili prokleta?) poprilično dobrim uvidom u muški mozak. Kao jedino žensko od potomaka uže obitelji, odrasla sam okružena bratom i bratićima, a kasnije u svim fazama života imala i imam barem po jednog muškog prijatelja koji mi se otvarao i povjeravao. Tako da sam do sad dosta dobro upoznala mušku psihu. Nedovoljno dobro, dodala bih ipak ;)

Osim hrpe korisnih informacija, dobila sam i popriličnu porciju onih bez kojih bih i mogla ;) Šalim se, ne volim filtere, cijenim iskrenost, no moram priznati da sam znala ostati poprilično šokirana muškim načinom razmišljanja.

Tako sam nedavno s jednim brbljavijim prijateljem pričala o temi muško-ženskih odnosa, konkretnije, prevare. Nakon što mi je ispričao par priča o toj temi iz svog okruženja, već lagano izrevoltirano sam ga pitala: „Pa dobro, imaš li ijednog prijatelja koji ne vara svoju ženu/curu?“ Slutite odgovor :/

Ne znam zašto sam se toliko iznenadila. Pogotovo jer do mene u zadnje vrijeme dopire puno takvih priča. O prevari koja se dogodila jednom, o prevarama koje su trajale godinama. O prekidima, o razvodima, o ostajanju u takvim brakovima zbog djece… Ovo zadnje me posebno žalosti jer pričala sam s najmanje troje ljudi koji su djeca iz takvih brakova, u kojima se „ostajalo radi djece“, i svi su mi rekli jedno – da jedino za čim žale je to što im se roditelji nisu rastali puno ranije. Toliko o dobrobiti djece.

Koliko je takvih priča u svijetu poznatih i slavnih, pa kako ih neće biti među nama anonimusima koje vrlo vjerovatno neće iza grma zaskočiti paparazzi.

Fasciniraju me i razlozi prevara. Ono što sam shvatila do sada je da su ti razlozi zapravo slični kod oba spola iako će muškarci reći da je kod njih tu fokus na fizičkom, da su sposobni odijeliti jedno od drugoga. Ali najčešće u postojećem odnosu fale i druge stvari, no kako muškarci često idu linijom manjeg otpora, prije će posegnuti za novom igračkom nego pokušati popraviti staru. Pod igračkom ne mislim naravno na ženu, već na odnos s njom. „Jednom kad probiješ led, dalje više nije toliki problem“ – opisuje mi prijatelj svoje iskustvo. Ponavljanje je majka znanja – mora li to vrijediti i ovdje :/

Jedan poznanik za kojeg se znalo da vara ženu (niti je to pretjerano skrivao) je izjavio da mu je od kad ima ljubavnicu, i brak bolji. Nekako mi se nije činilo da mu žena dijeli isto mišljenje kad sam ju vidjela na jednoj svadbi, nedugo nakon što je saznala za ljubavnicu (ili jednu od njih).

Kad sam jednom davno odbila jednog oženjenog lika, rekao mi je: „Pa dobro, ako sam oženjen, nisam oduzet!“  Ta rečenica, iako dosta uvriježena zapravo, mi se baš urezala u glavi. Kao da mu je netko stavio nož pod grlo i odvukao ga do oltara, natjerao ga u brak i tamo ga drži kao taoca. Što je najgore, znam da se oženio iz ljubavi. Pa gdje to nestane? Gdje odu ljubav i poštovanje? Do koje mjere se ljudi toliko otuđe da će međusobne probleme radije rješavati van braka nego s osobom s kojom su nekad planirali provesti život?

A i gdje je granica između nevinog flerta i prevare? Je li prelaženje granice već prvi malo dvosmisleniji sms ili nevino, ali dugotrajno dopisivanje? Mislim da svašta skrivamo pod maskom prijateljstva, možda obmanjujemo i sami sebe da nešto nije to što je.

Jednom mi je jedan poznanik pričao o nekom svom sredovječnom susjedu kojeg je vidio u gradu s mladom ljubavnicom. Kad je iskomentirao da se to tako ne radi, shvatila sam da njemu nije sporno što oženjeni muškarac ima ljubavnicu već to što to radi javno, jer problem je samo u tome što nije diskretan (?!). U daljnjem razgovoru sam shvatila da on već tada (a tad još nije bio ni u braku ni u vezi), također planira imati ljubavnicu jednom kad se oženi, dapače, smatra to sasvim normalnim, sastavnim dijelom bračnog života, kao što je, ne znam, veš mašina. Nismo se još dugo družili ;)

A zašto varaju žene? Jer njih nikako ne treba isključiti iz ove jednadžbe. Rekla bih da žene varaju iz sličnih razloga kao muškarci, ali kod njih je to manje stvar nadmoći, a više nemoći. Zašto nemoći? Pa zato što su češće žene te koje se trude popraviti stvar, razgovarati, raditi na vezi, a ako naiđu na otpor ili nerazumijevanje s druge strane, s vremenom će, zbog frustracije i akumuliranog nezadovoljstva, postati podložnije utjecaju lijepe riječi, pažnje, iskrenog interesa s neke druge strane. Vjerujem da je kod njih potreba za drugom osobom manje stvar nedostatka fizičkog u postojećem odnosu, a više manjak ostalog. Zato ima toliko afera na radnim mjestima i takve priče me sve manje čude. Jer u današnje vrijeme kad se radi koliko se radi, više o tvojim problemima sluša osoba preko puta tvog radnog stola nego osoba s druge strane tvog kreveta.

Jedan prijatelj se neko vrijeme viđao s udanom ženom. Što je najbolje, i upoznala sam ju. Skroz draga, simpa cura, za koju nikad, da ne znam, ne bih pretpostavila da ima ljubavnika. Nisu sve žene koje varaju drolje, kao što nisu svi frajeri koji imaju afere ženskaroši. To su jednostavno ljudi koji traže krive stvari na krivim mjestima.

I što kad se ljudi u takvim situacijama zaljube? Kad to nije samo prolazna afera? Znam dosta brakova do kojih je došlo u istom radnom okruženju. Djecu nastalu na team buildinzima. Sve je to, donekle, ljudski. No pitanje je, ako je u začecima tih priča bilo prisutno troje ili možda četvero ljudi – može li se graditi sreća na tuđoj nesreći? Mogu li takve priče imati happy end? Možda i mogu, ali znam da bih se ja bojala, ako ničeg drugoga, onda – karme.

Također, jedna od stvari koje sama nisam nikad uspjela shvatiti je – kako pristaneš biti drugi ili druga? Kako pristaneš na skrivanje i ostatke? Pogotovo kad se priča zahukta i počne uključivati i osjećaje? Kako pristaneš na to da osoba koju voliš na kraju dana legne u krevet nekom drugom? Pije prvu kavu s nekim tko nisi ti? Ne osuđujem više ništa, samo ne razumijem. Smetalo me ne biti na prvom mjestu i u odnosima u kojima nas je bilo dvoje… Vjerujem da u odnosu tako treba biti, tu priča počinje i završava – s nas dvoje. Ili dvije/dvojicom, da ne isključujemo nikoga ;)

U glavi mi je ostala priča glumice Tilde Swinton koja je otvoreno pričala o svom ljubavnom aranžmanu u kojem ih je troje – ona, njen muž i njen dečko. Tvrdila je kako su svi jako sretni. S mužem ima i djecu. Mi sad možemo tvrditi da je žena luda, a možemo i konstatirati da zapravno samo nije licemjerna, da je našla način kako funkcionirati u partnerskom odnosu na način na koji njoj i ostalima uključenima odgovara, iskrena je i što je najbitnije, vjerojatno joj se je*e za naša mišljenja.

Nekima i dosadi varanje, pa iako nisu nikad uhvaćeni, sami odluče izaći iz takvih priča. Takvu odluku možda dobro dočarava zdravoseljačka izjava prijatelja mog prijatelja s početka priče: „Volim pi*ku, ali volim i mir“ Zašto si komplicirati život bezveze? :)

Znam podjednako (ne)sretnih u paru koliko i (ne)sretnih solo statusom. Pitanje je, što je bolje? Pogotovo nakon što iz svojih i tuđih iskustava osvijestite kako stvari nikad ne moraju biti onakvima kakve se čine na prvu. Svi na štrik vješaju samo nove, sjajne plahte, a one s rupama skrivaju iza, gdje se manje vide. No vjetar kad tad razotkrije i to što želimo sakriti. Ponekad i ono što skrivamo i sami od sebe. Jer realno, koliko saznanje o prevari zaista iznenadi? Nije li uvijek bilo naznaka i sitnih sumnji, ali čovjek nekad sam bira ostati slijep.

Je li onaj koji bira ući u ljubavni odnos ili brak lud, normalan, hrabar…? Možda je najbitnije pitati – je li dorastao? Je li za kvalitetan odnos nužno prije svega dobro upoznati sebe? Bi li onda bilo i manje afera?

Konačno, ako u svakom odnosu u životu na neki način učimo i rastemo, je li bolje rasti u paru ili biti sam? Ako mene pitate, u paru, ali tek kad naučiš rasti i u samoći.