Prije godinu i pol sam napisala svoju priču o borbi s karcinomom štitnjače. Objavila sam ju jer sam vjerovala da detaljno opisano osobno iskustvo može pomoći više od šturih stručnih portala, najčešće premalo obzirnih doktora ili nedajbože foruma. S obzirom na čitanost tog posta i broj ljudi koji mi je pisao otada, vidim da sam bila u pravu. Nije mi drago što se toliko ljudi bori s istim, ali mi je drago da sam barem na ovaj način mogla pripomoći. U međuvremenu su od istog karcinoma oboljeli i prijatelj mojih godina, mama od prijateljice te još nekoliko ljudi iz moje šire okoline. Naravno da sam pomogla i njima koliko sam mogla. Postala sam savjetnik za štitnjaču, čak i za pse :)
Svima koji su mi pisali sam odgovorila na njihova pitanja, bilo mi je drago da mogu nekome dati konkretne odgovore na tako osjetljivu temu. Još mi je draže bilo pokušati smiriti, utješiti svakoga od njih. Neke priče su me posebno dirnule jer sam shvatila da su se neki namučili i više od mene. Posebno me žalosti što su mi neki napisali da su pronašli više korisnih informacija u mom postu, da im neke stvari doktori uopće nisu rekli. Nakon što sam ovih dana pročitala da je „obični“ čovjek napisao antipedofilski zakon, ne znam zašto me čudi činjenica da osim Vlade, neki doktori također ne rade svoj posao. Tužno.
Lijepe riječi i zahvalnost svih njih su i meni bile vjetar koji mi je u tom trenutku trebao – zanimljivo je da su mi te poruke uvijek došle kad sam ja bila u nekoj loš(ij)oj fazi. No svakome tko mi se javio sam imala potrebu napisati još nešto, po meni bitnije od svega – da razmisle o onom drugom dijelu priče, o tome što je moglo dovesti do stvaranja zloćudne bolesti u njihovom organizmu. Važnost prehrane i fizičke aktivnosti nam je svima poznata, na to sam i sama obratila puno više pozornosti u zadnje dvije godine (tek), pisala sam i o tome. No, mislim na nešto drugo. Na ono što skrivamo u sebi, možda i sami od sebe. Na sva razočaranja, neizgovoreno, neproživljeno, na prihvaćanje manje od zasluženog, na zatomljenje grčeve, osjećaje, zamjeranja, tuge i boli… Iznenadilo me koliko ljudi je na tu moju malu sugestiju bilo spremno otvoriti dušu, podijeliti svoju intimu s potpunim strancem, što me i dirnulo – jer pokazuje koliko toga nosimo u sebi, a ponekad su to veliki tereti, preteški da ih nosimo sami…
Vjerujem da nijedna takva bolest nije slučajna. Meni je moja bila elektrošoker koji mi je trebao. Tada je počelo neko moje buđenje, preispitivanje, potreba za odgovorima, mali bunt protiv dotadašnjeg načina života.
Kako sam danas, pet godina poslije? Fizički – bolje nego ikad. Odlazim na kontrole svakih 6 mjeseci, na zadnjoj smo pomaknuli na svakih 9. Svaki put – vađenje krvi, UZV, pa doktoru (u Vinogradskoj sam i dalje). Da li mi se da? Ne. Je li mi tlaka? Itekako. Svejedno obavljam sve što i kada trebam. Inače, za one koji se liječe u Zagrebu, Vinogradska, odnosno Odjel za onkologiju i nuklearnu medicinu nam se konačno pridružio u 21. stoljeću, shvatili su da osim bolnice svi imamo još pokoju zanimaciju u životu, pa su napravili neke izmjene i jako reducirali čekanja. Da malo i pohvalimo neke stvari u zdravstvu, ne događa se često ;)
A što je sa psihom? Psiha ne miruje, življa je nego ikad :) Rekla bih da je prije pet godina počelo moje putovanje u samu sebe. Možda se to jednostavno poklopilo i sa životnim razdobljem (prelazak iz balavih 20-ih u zrelije 30-e), ali sve sam počela preispitivati. Tražiti odgovore na neka pitanja gdje god me potraga odvela. Među ljude, knjige, vlastitu glavu. Jesam li dobro, bolje nego ikad, prosvijetljena, da li ponavljam iste greške, jesam li lišena svih starih briga, ponovno rođena, blagoslovljena? Sve i ništa od navedenog. Samo znam da me to promijenilo. Prošla sam nekoliko faza, od „odsad me boli dupe za sve“ faze, preko nekoliko faza očajavanja jer mi je pesimizam prirodnije stanje nažalost, do periodičnih „mogu sve“ faza. Bilo je tu još i „što sam napravila sa svojim životom“ faza, „izgubila sam sve“ faza, „reset života“ faze. Često sam se osjećala kao feniks. I sad se tako osjećam.
Učila sam puno, radila na sebi. Promijenila puno toga u životu. Ne sve odjednom, naravno. Puno plakala, više nego ikad (prvih 30 godina života gotovo da i nisam), ali se i puno smijala, više nego prije. Ta promjena još traje. Odlučila sam, samoj sebi, zapisati neke stvari koje sam osvijestila i jesam ili pokušavam primijeniti…
Da ne žalim za ljudima koji su mi skinuli osmijeh s lica prije nego su mi ga pošteno i stavili.
Da suze ne moraju biti znak slabosti, nego snage?
Da se ne zamaram toliko mišljenjima drugih… jer svi ionako najviše razmišljaju o sebi.
Da kad me netko povrijedi, ne mrzim. Jer sama sam to dopustila, takve stvari rijetko iznenade, zar ne?
Da više slušam svoju intuiciju. Ona je nepogrešiva, a tako smo revni u tome da je zatučemo lopatom, zakopamo u zemlju i izlijemo beton povrh nje…
Da sam jača nego što mislim. Iako se jako često, prečesto, osjećam kao slabić.
Da je u redu tražiti pomoć. Kakvu god.
Da ne valja previše biti u svojoj glavi.
Da prerastemo neke ljude. I to je sasvim u redu.
Da se najmanje isplati živcirati oko posla. Kad sam radila najmanje, hvalili su me najviše.
Da su psi sreća.
Da treba znati kada nekog pustiti. Pogotovo one koji su imali epizodnu ulogu u našim životima, bez audicije i casting menadžera.
Da se ne treba suzdržati kad su u pitanju idioti. Ako sam ikad neke riječi i zažalila, to nikad nisu bile one kojima sam njih spustila na njihovo mjesto.
Da nije sramota nešto ne znati niti pitati. I da su jadni ljudi koji ruganjem i podcjenjivanjem pokazuju nadmoć.
Da veliki teret koji nam je dan znači da netko gore smatra da ga možemo podnijeti.
Da je ljubav sve. Voljeti i biti voljen. Jebiga, je.
Da je pisanje moja terapija. I da bi svatko trebao pronaći svoju.
Da ne možeš biti bolje dok sam to ne odlučiš.
Da se utjeha može naći na najmanje očekivanim mjestima.
Da su tužni ljudi koji ne znaju biti sami. Samoća boli, ali i liječi.
Da je karma stvarna i odrađuje svoje. Iako s velikim odmakom, ponekad.
Da je uz humor sve lakše. Pa čak i kad je to, najčešće, moj omiljeni sarkazam.
Da se sve može promijeniti u trenutku. Od godine do godine, od kave do kave, od utorka do srijede.
Da kad misliš da ne može gore, netko gore vikne „Challenge accepted“ i pokaže ti da može. No nije se to nitko nama zainatio već svojom negativnom energijom vučemo još lošega na sebe. Zaista privlačiš ono što zračiš.
Da baš kao i dobre, i loše faze imaju svoj rok trajanja.
Da previše vremena trošimo na brojanje ponedjeljaka i kišnih dana. A nije stvar ni ponedjeljka, niti kiše.
Da treba biti zahvalan na svakom iskustvu. Iako bi ponekad šakom u glavu udarili onoga tko nam tako nešto kaže: „Na tome da budem zahvalan??“
Da treba naučiti uživati u malim stvarima. Da, zafali i velikih, znam.
Da su scenariji koje piše život ponekad nestvarniji od onih u sapunicama. Da su toliko nevjerovatni da ni u sapunici ne bi prošli.
Da ne postoje loši ljudi, već samo oštećeni.
Da je priroda moja druga terapija. Propisat ću si je češće.
Da svi griješimo i da nas ne moraju naše greške definirati do kraja života. I da moramo moći oprostiti drugima njihove… Radi sebe.
Da imam problem s bacanjem stvari. Od pljesnivog sira do pljesnivih ljudi.
Da treba puštati nove ljude u život. Ali i napraviti selekciju s vremenom.
Da ne žalim za izgubljenim vremenom jer ono nikad nije izgubljeno. Iako mi mislimo da je.
Da kvalitetnija prehrana i fizička aktivnost ne rade čuda samo za zdravlje i izgled već i za psihu.
Da ne moram svima govoriti o svemu što mi se događa u životu jer većini ljudi nije bitno kako si zaista, već te doživljavaju kao portal s highlightima za razonodu.
Da mi hrana predstavlja neizmjerno zadovoljstvo i da se tog užitka ne želim odreći. Stvar je u umjerenosti, naučih konačno.
Da se optimizam može trenirati. I moramo, mi kojima ne dolazi prirodno.
Da je bitno provoditi vrijeme i sam sa sobom, čak i kad imaš s kim i gdje. I dalje volim ponekad otići sama u kino, Maksimir, sjesti uz kavu, tost i novine…
Da treba biti prisutan u trenutku… Biti zahvalan i uživati već u toj prvoj jutarnjoj kavi koju piješ u tišini svoga doma. Tako i na svemu ostalome.
Da smo svi ovdje s nekom svrhom, da imamo pravo na sreću i ostvarenje svega što želimo, čak i kad jako sumnjamo u to…
Da smo prestari jedino za izlike. Nikad nije kasno za promjene – posla, partnera, mjesta za život, hobija. Ne moraju nas do kraja života definirati izbori koje smo donijeli s 18, dok još nismo bili osobe koje smo danas.
Da moram biti strpljivija. Sve će se posložiti kada za to dođe vrijeme. S ovim imam najveći problem.
Da trebam naučiti otpustiti kočnice, ne osjećati se loše ako nemam kontrolu nad svime u životu. Što je jako teško nama koji smo naučili tako.
Da istina ponekad jako boli, ali još više boli lažna sreća.
Da s odmakom sve zaista dobije svoj smisao. Što, naravno, ne znamo dok se raspadamo u kaosu besmisla.
Da možda prvi put u životu, na svim područjima života, znam što želim, a još više što ne želim.
Da moram više biti u sada, nego u sutra. A najmanje u jučer.
Da više cijenim svoje prijatelje. Ako sve ostalo i nisam, njih sam uvijek znala odabrati/privući. I hvala Bogu – i sačuvati.
Nalazim utjehu u činjenici da neke stvari, možda i dobre, odlaze iz naših života kako bi u njega ušle još bolje. Bolje za nas.
Trudim se samoj sebi bacati na put sitne mrvice mudrosti tokom dana. U tu svrhu sam na društvenim mrežama (da posluže i one nečem), zapratila ove stranice:
Facebook – Aware Wolf
Instagram – thegoodquote (najnovije otkriće i stvarno odlična)
Dobro mi dođu u ionako prečestom scrollanju po wallovima nebitnosti i zamarajućih informacija.
Jedno vrijeme sam u malu bilježnicu prije spavanja zapisivala barem po jednu dobru stvar koja mi se dogodila taj dan. Nekad je bilo jako teško istisnuti nešto pozitivno, ali pisala sam. Pa makar to bio i samo fini ručak ili poruka od nekog tko mi je drag. Morat ću opet početi s tim, predugo stoje prazne stranice…
Primijetila sam da u zadnje vrijeme radim još nešto, nešto inače uobičajeno što sama nikad nisam imala naviku raditi – kad sam vani, često stavljam slušalice i vrtim stvari po YouTube-u. Ranije nisam imala taj običaj, uvijek s mišlju –što ako me netko zazove a ne čujem, pa promet, ovo ono… Više me nije briga. Volim što mogu utišati svijet kad mi dođe. I sebe samu. Ili jednostavno pustiti nešto kad je tišina preglasna. Često si pustim jednu koja mi se spontano kroz godine nametnula kao moja happy song:
Dođe mi kao topli zagrljaj onda kad zagrljaja nema…
„Oh, somewhere over the rainbow bluebirds fly
And the dream that you dare to,
Oh why, oh why can’t I?“
Draga Sanjo, prije svega, hvala vam na svakoj napisanoj rijeci. Sve sto sam procitala u Pet godina posije mi je cucalo u nekoj ladici u mozgu, a vi ste sve to tako jednostavno i lijepo oblikovali u rijeci.
Prije petnaestak dana mi je odstranjena stitnjaca i za 15 dana me ceka terapija s jodom, zbog cega sam na internetu odlucila potraziti jos kakav savjet ili slicno iskustvo. I nabasala na vas post… Kao da ste mi usli u glavu, u dusu, kao da pricate moju pricu. I stresovi i ljudi koji oduzimaju energiju i nerviranje oko stvari koje su izvan nase kontrole i neisplakane suze, sve ste rekli. Uglavnom, da ne dosadjujem, zahvaljujuci vasem tekstu mogu reci da mi je lijepo poceo dan.
Draga Marina,
Hvala vam puno na ovim divnim riječima <3 Drago mi je ako vam je moja priča pomogla i zamislila vas. Smatram da je bitno nakon iskustava kao što je ovo naše osvijestiti neke stvari. Pisala sam iskreno i drago mi je ako ste se pronašli u priči. Hvala vam još jednom jer ste i vi meni uljepšali dan :)