Svako malo bi me pitao kad ću te ubaciti u neki tekst. Onaj kroz koji sam te provukla te nije zadovoljio. E pa, Egotriperu moj, evo ti jedan, o tebi i samo o tebi (skoro) ;)
Ne znam manjka mi li inspiracije za neke drukčije priče ili sam popustila pod gore navedenim pritiskom, no obuzela me želja da popišem zašto se uopće družim s tobom. Pa evo.
Jer se znamo… paa, ravno 20? Ne smeta ni što se nismo družili u kontinuitetu.
Jer si mi omogućio bolji uvid u opus Danijela Popovića. Ovim putem ti se od srca zahvaljujem što me svaki put podsjećaš na njegove uratke mimo „Juli“ i „Levisica“. Ako je išta dalo značaj našem odnosu, ovo je.
Jer si nazvao neke ljude iz mog života pravim imenom, ali tek kad sam ja bila spremn(ij)a to čuti.
Jer uvijek čekaš da uđem u stubište kad me odvezeš navečer doma. Čak i onda jednom kad smo se pošteno posvađali neposredno prije.
Jer ne nasmijavaš kao malo tko :) I ne samo mene.
Jer kako ti često kažem, „živiš na Youtube-u“ i čupaš s njega stvari koje valjda nitko nikad nije iščupao.
Jer mi ne dopuštaš da izbacujem svoje frustracije na tebi.
Jer podjednako uživaš u klasici, Maidenima i gore spomenutom hrvatskom umjetniku (a vjerujem da ćeš me s još koječim iznenaditi).
Jer mi se s tobom gušt i posvađati. Iako me dozlaboga naživciraš kad kreneš sa svojim fino upakiranim šovinizmom ;)
Jer sam zbog tebe naučila razliku između Star Treka i Star Warsa. Slagala sam sad, još uvijek ne znam koji su koji.
Jer si mi poklonio onaj gadgetić za tv i uvijek mi nanovo strpljivo objašnjavaš kako ga koristiti.
Jer ti je hrana strast koliko i meni. A oni naši kasnovečernji obroci uz (loš) film su mi najslađi. Živjeli ugljikohidrati!
Jer se kod tebe osjećam kao doma.
Jer me odvlačiš na benzinsku u ponoć po sladoled. Iako se tad jeo tebi, znam da bi otišli i da se jeo meni.
Jer me mrtav hladan nazoveš u 10 navečer vikendom jer znaš da sam doma, kako ti kažeš „a gdje bi bila?“ :D
Jer uvijek doma imaš čips, i to ne one s okusima jer znaš da ih ne volim. I jer ga ne nudiš nikom drugom osim meni.
Jer najbolje serije i filmove na Netflixu pogledaš solo i onda kad ja dođem preostane nam samo smeće (osim one jedne iznimke – da nisi slučajno odgledao drugu sezonu bez mene!)
Jer si guglao gdje se točno nalazi štitnjača kad sam ti rekla za karcinom.
Jer ćeš otrčati u Spar pred zatvaranje jer se meni jede nešto slatko.
Jer me nisi bacio pod tramvaj onda kad sam ti u tvom kvartu tvrdila da bolje od tebe znam gdje je točno tramvajska stanica.
Jer me zoveš umjesto da šalješ poruke iako znaš da ne volim pričati na mob, odnosno baš zato.
Jer si mi dao da ti pomognem oko profila na Tinderu. Vidiš da je visina plus. Očekujem javnu zahvalu na svadbi.
Jer se mogu rasplakati pred tobom.
Jer si mi otkrio onaj fini slovenski sir s kimom i još me i opskrbljuješ njime (kad će nova pošiljka?)
Jer znaš svašta o svemu, ali se ne rugaš tuđem neznanju ili manjku interesa.
Jer znaš da su mi najdraži pokloni oni jestivi :)
Jer me slušaš (i pamtiš sve??) i kad ti pričam o Mango trapericama i o smislu života.
Zbog: „Neka te.“ Kad će mi to prestat bit smiješno i zašto nikad? :)
Jer mi čitaš s lica. I to odmah s vrata.
Eto, jel ti dosta?
Netko bi mogao pomisliti da je ovo prikriveni izljev ljubavi s moje strane. Znam da ti nećeš. Ali moralo je biti javno, da nahranim taj tvoj ogromni ego. Realno, može li ionako biti veći nego što je? ;) Sad ćeš me valjda pustiti na miru.
No, pišući ovo, razmišljala sam općenito o značaju prijateljstava u mom životu. Srećom, moji ostali prijatelji nisu toliki egotriperi, pa ne zahtijevaju poseban post na blogu, iako ga, mahom, zaslužuju.
Razmišljam o tome koje sve uloge imaju ti ljudi u mom životu. Međusobno smo si učitelji, učenici, roditelji, fashion, gastro, makeover, travel savjetnici, doktori, psihijatri, pa još jednom psihijatri, animatori, life coachevi, braća i sestre, partneri u svim vrstama onih lijepih zločina…
Nikad nisam mjerila prijateljstvo frekventnošću poziva, poruka, susreta. Kad znaš da je netko tvoj, to ti ne treba.
Prave riječi u pravom trenutku, trenuci istinskog prosvjetljenja, smijeh i suze, oni iskreni kada više nije bitno zbog čijeg plačemo ili se smijemo, ljudi s kojima se grliš dušom, jer to su tvoji ljudi, s njima smiješ i ono što s ostalima ne smiješ.
Birajte pažljivo ljude koje puštate tako blizu. Ako ste ih dobro odabrali, oni će vam biti glas razuma kad vam se pomuti vlastiti, šesto čulo kada vaše zataji, snaga dok ne povratite vlastitu.
Moji su u meni, dok dišem, dok pričam, dok pišem. Pa čak ni ako im nikad ne spomenem ime, ako ne napišem ni rečenicu o njima. Tu su, između svakog retka i svake riječi. Sve moje priče su dio mene, a oni su dio svake moje priče. Veselim se svim našim novim retcima, dok imam vas, i protiv babaroga ćemo lako.