Neki dan sam završila s knjigom koja se tako zove. Da, unatoč majčinstvu i dalje čitam (zapravo, čemu ovo unatoč), ali sam se bome u ovih godinu dana i naplaćala zakasnina u knjižnici. Otegne mi se knjiga, ali kradem trenutke za nju i dalje, makar otkinula od sna, jer mi treba, jer želim, jer sam to ja.
Ne bih toliko o spomenutoj knjizi, koliko o nekim razmišljanjima nastalima nakon nje. Autorica (Dolly Alderton) je mlađa od mene, knjiga je autobiografska, što mi se u načelu sviđa, volim osjetiti intimnost i iskrenost u tekstovima. Inače bih bila skeptična prema autobiografijama koje su pisci napisali u svojim dvadesetima jer svi mi mislimo kako smo jako pametni i iskusni u tim godinama, no svejedno me se knjiga na nekim razinama dojmila, očito dovoljno da i sama napišem tekst. O svemu što znam o ljubavi. Pa evo mog popisa, bez repa i glave, ali proživljenog i doživljenog.
- Kad sam bila mlađa, ismijavala sam (u sebi) ljubavne boli drugih. Ne u smislu da nisam suosjećala, već mi nikako nije bilo jasno što je u tome toliko dramatično, pa zar nema gorih stvari u životu. Stresovi zbog posla, zdravlja, gubitak voljenih zbog smrti… A onda doživiš i sam i shvatiš. Shvatiš svu tu dramu jer prekid veze je poput smrti. Ta osoba je za tebe kao mrtva, sve ono vaše više nije vaše, vaši rituali, vaše interne fore, vaše sve se zaključava u neki emotivni spomenar i zakopava negdje duboko, dok ne bude zatrpano debelim slojem prašine i s vremenom ne padne u zaborav (ako). Jako je teško ponovno izgraditi svoju svakodnevicu, svoj život, bez te osobe u njemu. Jer se više i ne sjećaš života prije nje. A za to treba proći vrijeme. Prekid veze je užasan i bolan i danas mislim da je jedno od traumatičnijih iskustava koje nam se može dogoditi. Pričamo naravno o ozbiljnim, dubljim vezama između dvoje ljudi.
- Ne izgubiti sebe u vezi. Nemoj više nemati baš ništa svoje. Svoje prijatelje, svoje hobije, svoje rituale. Lijepo je biti u paru, lijepo je biti komotan i znati da i bez nekog uloženog truda i dogovaranja imaš s kime provesti vikend, ali nemoj se izgubiti u svemu tome. Nikad mi nisu bili jasni parovi koji se stope u jedno. Jesmo li ako živimo zajedno i/ili dijelimo isto prezime, zaista postali jedna osoba? Moji gušti su mi i dalje moji gušti, a neki novi su, naravno, dobrodošli.
- Mijenjajmo se. Ne u smislu da podilazimo drugoj osobi i oblikujemo se prema svojoj procjeni toga što ona očekuje, već težimo rasti s tom osobom, dopustimo si uvidjeti dijelove sebe na kojima možemo raditi, a ako pored sebe imamo osobu koja će nam zaista i reći koji su to, nježno i s dobrim namjerama, e onda zaista o tome vrijedi i razmisliti (i djelovati). Nažalost, skliska je granica između rada na sebi (za koji se zalažem uvijek, nevezano za partnera) i prilagođavanja sebe i svojih želja drugima. Gledala sam neke zaista kvalitetne ljude koji su se oblikovali prema tuđim potrebama i bilo mi je to tako tužno, a radila sam to i sama. Svi se mi volimo svidjeti, ali osobu s kojom jesmo ne bismo trebali svaki dan trikovima i pretvaranjima uvjeravati da nas bira, zar ne? Ako nam to kratkoročno i uspije, dugoročno neminovno vodi u našu frustraciju.
- Uvijek slušajmo svoj unutarnji glas. Teško je nekada utišati svijet i čuti što ti on govori, teško je utišati i samoga sebe u situacijama kada radimo sve samo da ga ne čujemo, ali poslušajmo ga, s vremena na vrijeme. Poštedjela bih se točke 1 više puta u životu, da sam to napravila.
- Ne držimo stvari u sebi. To nikad ne može izaći na dobro. Pod tepih stane samo određeni broj smeća, kad tad će nagomilano izletit van i zatrpati naš odnos. Svi kiksamo u komunikaciji, svaka čast parovima koji imaju volje i vremena dijeliti sve i uvijek, ali trebamo to. Pa je l’ nije lakše rješavati sranje po sranje nego suočiti se s kišom smeća odjednom. Ili ju možda i izbjeći, ali se tada stvara udaljenost i gubi onaj osjećaj intime i povjerenja među partnerima, jer ako međusobno dijelite samo površne stvari, ne pričate, baš nikad, o svojim strahovima, sumnjama, željama, krizama… Komunikacija je važna i u dobrim fazama. Svatko voli čuti lijepu riječ, biti pohvaljen za nešto dobro što je napravio, biti upitan o svome danu i sa zanimanjem saslušan. Nemojmo pretpostaviti da se sve podrazumijeva, nitko nema moć čitati naše misli. Loša komunikacija vodi u uzimanje partnera zdravo za gotovo, što ako potraje, često vodi kraju priče.
- I prijateljstva su ljubavne priče, zar ne? Meni su moja možda i najljepše koje sam doživjela. U te odnose nikad nisam prestala ulagati, nekad manje, nekad više, ali uvijek sam ih itekako cijenila. Nažalost, potroši se i tu čovjek na pogrešne, ali neka, i oni su tu bili s razlogom, čak i ako su sad samo jedna od uspomena u onom emotivnom spomenaru s početka priče. Njegujmo prijateljstva, cijenimo ih i ne uzimajmo prijatelje zdravo za gotovo. Imala sam faza u životu u kojima sam se osjećala kao da imam i previše ljudi u svom životu, da se previše dajem. I to se dogodi kad si spletom životnih okolnosti imao prilike upoznati puno zanimljivih i kvalitetnih ljudi. No ne moraju svi oni ostati u našim životima vječno. Volim ljude, ali volim i svoj mir. Danas je moj krug nikad manji i nikad kvalitetniji.
- Ne uspoređujmo se s drugima. Imala sam baš veliki problem s tim, i danas mi to nekad pobjegne, uvijek se nekako primamljivo zazeleni iz tuđeg dvorišta. Ali ne zaboravimo da je dvorište vanjski dio kuće u koji se može svatko naviriti pa ćemo paziti što ćemo u njemu ostaviti. Iza ulaznih vrata ne vidi svatko, a još manje iza svakih idućih. Kada se pojavi to malo, zločesto čudovište na koje zaista sumnjam da je itko imun, samo se opet treba vratiti onom unutarnjem glasu i pitati njega je li zadovoljan. I postoji li razlog zašto nam, ako nam, baš jako smeta tuđa sreća.
- Svi imamo prošlost. U redu je znati neke osnovne stvari iz partnerove prošlosti, ali kopati po prošlim vezama, ako se zaista radi o završenim pričama, je nepotrebno i toksično. Najtoksičnije za osobu koja to radi jer se ne radi uopće o drugoj osobi već o nepriznavanju postojanja vlastitih demona. E s njima se treba suočiti, ne s duhovima iz tuđe prošlosti.
- Nisu samo velike ljubavi bitne. Ok su i one male. Nebitno kojeg konteksta i značenja. U redu je proći i kroz njih, bitno je samo ne zamijeniti ih za velike. Možda ćeš ležati na deki, s bocom vina, gledati zvijezde na najvišoj točki Lastova, na predivnu ljetnu večer, ali s potpuno pogrešnom osobom. I to je skroz ok. Ta uspomena je i dalje tvoja, zar ne?
- Konačno se nalazim u najsretnijoj i najkvalitetnijoj vezi u svom životu. A ta činjenica nema veze s tim što sam u braku. U takvoj sam vezi sa samom sobom. I to je polazište za sve ostalo. Više ne ponavljam najveću grešku iz svoje prošlosti – da svoju sreću vežem za druge osobe. Moj dan ovisi samo o meni. Ne o tome kakvog će raspoloženja partner doći s posla, o tome hoću li se vidjeti ili čuti s nekom trećom osobom, o tome kakvo je vrijeme vani. Za moju sreću i zadovoljstvo odgovorna sam isključivo – ja. Zato si treba i u vezi dati međusobno disati. Ne nametati se jedno drugome neprestano i baš nikada si ne dati prostora za jednostavno bivanje sam sa sobom. Trebamo i moramo (znati) biti sami sa sobom. Ostati sami sa svojim mislima, udovoljiti si, raditi sve one sitne stvari koje nas vesele. Tada nećemo očekivati da druga osoba puni naše praznine, vrijeme, animira nas i uveseljava neprestano. Svi mi imamo svoje probleme, koji su samo naši, kao što imamo gušte koji su samo naši. Svi volimo povremeno osjetiti onaj blaženi osjećaj mira, samoću, zen, jednostavno biti i ne morati. Sretna sam što pored sebe imam osobu koja to razumije i ima slične potrebe.
Eh, da sam barem sve ovo shvatila ranije u životu. Jbg, ne možemo svi biti jednako mudri i pisati autobiografije u dvadesetima. Za nas ostale ok će biti i jedan zakašnjeli blog post na pragu četrdesetih ;)