Prema naslovu, dalo bi se zaključiti da je ovaj post hommage Lepoj Breni, a nekom nepoznavatelju njenog repertoara da slijedi tekst s erotskim, da ne kažem pornografskim konotacijama. Ipak nisam zaplivala u tim vodama. Još ;) Naslov mi jednostavno paše uz temu :)

U fazi sam da mi se čini da imam previše ljudi u svom životu, da se ne stižem sa svima čuti, vidjeti, kvalitetno podružiti… a nije uvijek tako. Ima dana, doduše rijetkih, kada se osjećam kao Pale sam na svijetu, kao da nikog nije briga za mene… Iako znam da to nije istina.

Sretna sam što mi neka prijateljstva broje i 30-u godišnjicu, za te moje ljude znam koliko i za samu sebe. Dok sam bila mlađa, mislila sam da se trebam držati samo njih, ne puštati druge ljude u svoj život, ne za pravo, jer ono, pa ja već imam svoju grupu, bandu kvalitetnih prijatelja. No, srećom, ta neka nevidljiva membrana nije bila dovoljno jaka da spriječi ulazak novih ljudi u moj mali svijet, i dobro da nije.

Danas dolazak novih ljudi doživljavam kao blagoslov. Zašto? Zato što vjerujem da svatko ima svrhu u našem životu, tu je s ciljem da nešto izazove, da nas nešto nauči, čak i ako to znači da će nam napraviti nešto naizgled loše. Nekad će nas netko pregaziti, povrijediti, obmanuti, ali nije li i to lekcija? I što je još zanimljivije, ne dovede li nas to često do nečeg novog, boljeg za nas?

Više ne prezirem neke ljude iz poslovnog svijeta koje sam susretala – dali su mi nekoliko lekcija o meni samoj i o još par o tome kakva ne želim i neću biti. Ne zamjeram ni ljudima iz privatnog života – ako su me nečim i povrijedili, hvala im, to mi je također donijelo puno toga, između ostalog spoznaju da ih ne želim više o svom životu. Iz tog razloga ne volim kad čujem da netko o svojim bivšima priča ružno, posebno osobama koje nisu upućene u priču. Čemu? To doživljavam kao pljuvanje po samome sebi – sam si odabrao tu osobu, imali ste svoje vrijeme, odabrali ste ne imati više ništa – hvala na lekciji i doviđenja/zbogom.

Vjerujem da privlačimo ono što zračimo. Već godinama radim na osvješćivanju te spoznaje. I istina je – kad sam loše, sve što privlačim u život je k…. da prostite, ma ni to :) A onda krenem s pozitivnijom spikom, podsjetim se da ne, nije se svemir urotio protiv mene, nisam ja najveći nesretnik na ovom svijetu, nije netko gore odlučio – e ovu ćemo ubit nesrećom. Nije. Svi imamo jednako pravo biti sretni. I zato trebamo puštati nove ljude u život – novi ljudi su nova energija.

Zato to i radim. Puštam ljude da vidim što će mi donijeti. Za nikog više ne bih rekla da je bio najveće prokletstvo ili ogromna sreća mog života. Bio je u mom životu jer sam ga ja privukla. S razlogom. Trebao mi je. Tako vjerujem i da ljudi u lošim brakovima ne nalete slučajno na svoje buduće ljubavnike. Privukli su se svojim zajedničkim nezadovoljstvom. Vjerujem da kad si frustriran količinom posla sve što ćeš privući je još posla i još frustracije. Nije li uvijek tako? Vjerujem da negativno privlači negativno, kao što pozitivno privlači pozitivno.

Zanimljivo mi je, s vremenskim odmakom, povezivati te niti. Spajati točkice koje mi pomažu shvatiti zašto je netko bio u mom životu. Nekad je to jasno već kroz par dana, mjeseci, a nekad tek nakon 20 godina. Uzbudljivo mi je razmišljati o lavini događaja koju je pokrenuo nečiji dolazak ili odlazak iz mog života. Aha, da nije bilo onog, onda se ne bi desilo ono, što me dovelo do ovog sad. I shvatiš da je rezultat nečijeg bivanja u tvom životu nova karijera, država, hobi ili netko – bolji.

Sjetim se tako nekih ljudi. Ljudi koji su imali manju ili veću ulogu u mom životu i iz njega otišli. Bez obzira što se dogodilo među nama, danas kad sam starija (i zericu pametnija), volim razmišljati o tome što su mi donijeli. Od nekih sam naučila što je to rezano pivo, produžena Cola; kako skinuti film s Torrenta; kako ne osuđivati druge; kako koristiti Photoshop; kako biti strpljiva; koliko ljubavi i veselja donose psi; kako napraviti najbolje lazanje; koliko je fina obična Funghi pizza; kako istinski voljeti; koliko se važno puno smijati; kako boardati; koliko je važno zauzeti se za sebe; da je piletina grill iz American Donuta najbolji sendvič na svijetu; da je obitelj važna; da je bahatost najčešće obrambeni mehanizam; koliko je u nečijem društvu lijepo i šutjeti; da nema boljeg od dobrog steaka; koliko te drukčije percipiraju kad si uvijek dotjerana (ovo još nisam svladala do kraja :)); da je važno gledati nekoga u oči kada nazdravljate; da je Pavel super bend; da ponekad malo hrčem dok spavam (samo ponekad, kad mi je nos začepljen, ma jako rijetko :P)…

A koja je najvažnija lekcija koju su mi dali? Da treba znati pustiti. Priznajem, tu lekciju još nisam u potpunosti svladala. Vežem se za stvari, kamo li ljude… Teško mi je pustiti iz života osobe koje su mi nešto značile, bile važne u nekom trenu. Ali – treba pustiti. I otpustiti – zamjeranje, grč, strah, sve negativno… Jer jedino tako možemo dalje. Za pravo dalje. I jedino tako možemo napraviti mjesta. Za nova iskustva, nove ljude. Nove datume koji će nam biti važni.

Nakon dugo vremena, s veseljem idem u svaki novi dan, s guštom čekam na svaku novu lekciju. Život može biti zaista lijep kada mu to dopustiš. I kada pustiš nove ljude u svoj život. Nadam se da i ja njima katkad podijelim kakvu korisnu lekciju. Neka me po njima pamte… Volim te tragove koje ostavljamo jedni u drugima.

Ima nešto u tim jesenima. Ruho se mijenja, odbacuje sve staro i nepotrebno, a ta promjena zove na nova upoznavanja, nova prijateljstva.  Zato uđite slobodno, you’re welcome ;)