Ovih dana dosta slušam srpski bend „Ničim izazvan“. Nisu novi, ali meni jesu jer kasno palim po pitanju muzike. Da samo po pitanju muzike ;) Tako sam došla i do pjesme „Tužne devojke“ i stiha:

„Zašto se tužne najlepše ljube“

Uglavnom, divna pjesma. Zamislilo me…

Početkom tjedna sam zapisala sedam stvari koje me vesele i u kojima uživam. Male stvari, one za koje ti ne treba hrpa para da bi ih realizirao. Isprve sam ih zapisala tek toliko, da imam neki pregled crno na bijelo sitnica koje volim, a onda mi je pao na pamet mali eksperiment. Odlučila sam ih raspodijeliti na 7 dana i svaki dan guštati u nečem s liste…

Za neke stvari su mi trebali drugi ljudi, za neke nisu. Pa sam si tako priuštila već dugo nedoživljeno, a meni uvijek drago iskustvo – solo afterwork odlazak u kino. Jednu večer sam provela u isprobavanju novog zdravog recepta za kolač. Treću u druženju u dvoje uz dobru seriju. Četvrtu u pisanju. Dobila sam super ideju za temu koja me dugo nikako nije inspirirala i iz koje je nastala priča koju sam u zadnji tren poslala na jedan natječaj. Subota me pak odvukla u shopping.  Kad si pun dobre vibre i želje za samougađanjem, poklope se i neke druge stvari, privučeš ih svojom energijom. Pa sam tako taj dan ubola hlače kakve sam dugo tražila na sniženju sniženja – platila sam ih manje od runde večer prije ;)

Guštala sam i u kućnom druženju s dragim mi ljudima. Šetnji unatoč odsutsvu sunca i padu temperature. Zapravo, kiša me pratila u većini „izvankućnih“ aktivnosti s liste, ali sam ju odlučila ignorirati jer sam imala svoju „misiju“. A nekima je čak dala i čar. Nije poanta u čekanju idealnih uvjeta već u ugađanju sebi. U uživanju životu unatoč ;)

Kad je tjedan završio, a ja stavila kvačicu na svaku od stavki sa svoje mini bucket liste, promislila sam o tome kako sam se osjećala kroz tih 7 dana. Tjedan nije bio niti značajno dobar niti loš gledajući po nekim objektivnim kriterijima. No ja sam osjećala mir u svim situacijama koje su me zadesile. Neki spokoj, osjećaj da je sve ok i da sam ja ok. Ni neke „neugodne“ nisu bile tako problematične kako bi bile inače. Uzrujavanje je trajalo minimalno, ako ga je i bilo. Tokom dana sam se veselila svojim „zadacima“ s liste koji su me čekali i to me punilo dobrom, pozitivnom energijom. Imala sam volje čak i za dodatna ugađanja. Gušteve povrh gušteva :) Pa su tako pali i posebniji doručci, isprobavanje novih frizura, kuhanje s novim namirnicama i još neke sitnice koje sam napravila za sebe.

Zaključila sam kako je bio baš lijepi tjedan, no sad idemo dalje. I onda sam stala i samu sebe ispljuskala u mislima. Stani, zašto ovaj eksperiment doživljavaš kao one time thing i sad ćeš to zaboraviti i nastaviti se kotrljati bezvoljno kroz surovu stvarnost? Ne zaslužuješ li se svaki dan maziti, udovoljavati si? Guštati u stvarima koje voliš? Biti dobra prema sebi svaki dan? Zašto se ponašaš prema sebi kao zla maćeha prema pastorki, uskraćujući si sitna zadovoljstva, pogotovo zato što znaš cijeniti čari malih stvari? Nisi li si dovoljno dugo i često bila maćeha u životu?

Prije nekog vremena sam prvi put pročitala priču Elizabeth Gilbert o brizi o sebi koja me se jako dojmila. Otad ju pročitam s vremena na vrijeme. To treba raditi s mudrim tekstovima, pogotovo mi zaboravni i skloni ponavljanju istih grešaka. Uglavnom, u tom odličnom tekstu (preporučam sve njene sa Sensa.hr) Elizabeth govori o tome kako se prema sebi treba ponašati kao prema preplašenom kućnom ljubimcu:

„Zašto mislimo da smo toliko posebni da samo mi – za razliku od bilo koje druge životinje na svijetu – ne zaslužujemo ljubav i pažnju?

Ponekad je jedini način da samu sebe maknem s ruba mržnje prema sebi, jedno jedino pitanje: “Kako se moj ljubimac sada osjeća?“ Tada primijetim ubrzane otkucaje srca, drhtave ruke, plitak dah, čvor u želucu, noge koje se tresu i ukočenu čeljust… i kažem: “Ovo nije način na koji ljubimac treba živjeti.“ Zatim upitam svoju životinju što bih trebala napraviti da se osjeća bolje. Želi li u šetnju po šumi? Prijateljski razgovor? Poslasticu? Popodnevno drijemanje? Moj me ljubimac uči kako da se brinem o njemu i pokazuje mi kako da se brinem o sebi.“

Brinimo se bolje o svom ljubimcu – nije li na svijetu ionako previše zlostavljanih i zanemarenih? Samo zadovoljni i ispunjeni ljudi mogu zračiti dobrom vibrom, prenositi dobro raspoloženje i na koncu dati i primiti ljubav. Ako svom ljubimcu ne možemo to pružiti, kako mislimo da ćemo moći tuđem?

I onda, zašto se tužni najljepše ljube? Pa zato što je iza takvih poljubaca mozaik krhotina jednog intenzivno proživljenog života, more isplakanih suza, odbolovanih razočaranja sobom i drugima, padova i uspona, i opet padova i uspona, teških samoosvješćivanja, dugih traženja, krvavih spoznaja i bolnih gubitaka. Rasta i učenja na svojim i tuđim lekcijama, s naglaskom na vlastite. Održavanja na životu sitnicama. Jer nekad su male stvari bile sve što su imali. Tužni osjećaju više, jače, dublje. Ranjene duše najljepše ljube jer najiskrenije ljube, njihov poljubac je i prošlost i budućnost, one u svaki daju dio sebe, svaki idući im znači više, a ne manje… Svako dobro cijene više, zbog svih onih dana kada su imale manje ili ni toliko. Zato tužni najljepše ljube. Oni se ne ljube usnama, već dušama. Cijeni takve poljupce. Jer više ih ne može dobiti svatko.