Zvijezde padalice

Iza čega ćeš se danas sakriti? Pet epizoda serije zaredom? Druge kutije keksa? Višesatnog dopisivanja s… bilo kim? Napušit ćeš se? Odnijet ćeš posao doma? Pisat djetetu lektiru? Spavat ćeš cijeli dan? Piti, gdje god? Poseksat se s nekim s kim ne bi smio? Dogovorit ćeš tri kave jednu za drugom?

A da popiješ koju sam?

Što kažeš na to?

Da, zamisli, budeš malo sam?

Da recimo, provedeš malo vremena sa sobom, svojim mislima, bez Whats App-a, Facebooka, Instagrama?

Da možda, koju večer, dopustiš da sve utihne i da tada osvijestiš svoje misli, osjećaje i želje, umjesto da ih bluraš onim što prečesto puštaš u krvotok?

Čime se još zatomljuješ? Možeš li si priznati? Jesmo li pogodili u koju od žica?

Dugo već promatram ljude. To je nuspojava kojom si blagoslovljen ili proklet kad prođeš kroz neke faze. Shvatiš koliko ljudi živi bez svijesti o sebi. Bez svijesti o tome što žele. Što rade. Što misle.

Svijet je postao nepregledna pista razrdmanih letjelica na autopilotu koje ne znaju niti gdje idu, ni kad će tamo doći, a što žalosti najviše – ni zašto idu tamo kud idu.

Prepoznajem ljude koji su na autopilotu. Nešto je do energije kojom zrače. Gotovo kristalno vidim njihove životne priče. Ravna crta, od točke do točke. Kvačica za kvačicom. To jesam, što moram dalje?

Prevarit će te ako misliš da su to oni iz kojih isijava nesreća i jad. Najčešće su to zvijezde najsilnijeg sjaja. No kada one padnu, nikome se neće ispuniti želja. Možda nitko neće ni vidjeti taj pad. Svi ćemo biti ta zvijezda.

Zašto palimo autopilot? Možda jer su nam govorili: Misli svojom glavom, ali nas nisu to naučili. I onda kreneš kao svi. Mujo povede, pa gledaš kako on. Ako označim sve kvačice, to bi moralo biti to, zar ne?

Jesi li primijetio kako su suze uvijek iskrene? Nailazimo na lažne, usiljene smjehove, no suze ćemo teže lažirati. Nije li tako?

Ako je tuga autentična, zašto sreći ne damo da bude? Ako je bol krojena po našoj mjeri, zašto ne bi bila i sreća? Zašto nas zadovoljava krinka lažnog sjaja? Zašto nam netko drugi mora reći što da napravimo kako bismo bili sretni? Zašto nam trebaju kvačice? Zašto nas je strah o tome i razmišljati? Zašto nas je strah da ćemo otkriti da živimo u šabloni? Nismo se rodili u njoj, ali smo se sami stavili u njene okove. I što najviše boli, zašto nam je toliko teško razbiti ih?

Ego nas je sve sjebao. I prepao. Sloboda plaši. Posljedice priznanja da to nije to. Da nisi sretan.

Zato bluramo misli. Kalorijama, stimulansima, tuđim životima. Lakše je kad se podsjetiš na tuđe šablone. Tada manje misliš o neautentičnosti svoje.

Bojimo se glasa sela. A selo ne misli o nama. Selo je zauzeto svojim. Selo ne misli o selu. Uostalom, kada plačeš, ne plačeš li najčešće sam?

Žalosti živjeti u svijetu u kojem su i dalje strane, ako ne i nepoželjne riječi: rad na sebi, osvijestiti, meditacija, put u sebe, glas duše

I ne trebaju nam, suvišne su pored onih: moglo je i gore, nije ni drugima bolje, i ostalih kojima umanjujemo svoje nezadovoljstvo. Ili ga samo zamračimo novom čašom.

Danas je lakše nego ikad živjeti, ali teže nego ikad biti živ. Okreni se oko sebe. Pa u sebe. Ne zastrašuje li količina zombija među nama?

Prošle godine sam na Lastovu prvi put vidjela zvijezdu padalicu. Ranije mi je uvijek nekako promakla. No nisam taj put zaželjela želju.

Možda me previše zatekao taj prizor. Kako se nešto što sjaji toliko jako i tako visoko, može odjednom sunovratiti tako nisko i nestati?

Ali sada znam da nije nestala. Samo se kratko povukla. I ne, kad se vrati neće zasjati starim sjajem. Sjat će manje intenzivno, diskretnije, kao mala svijeća u mraku. Nećeš ju zapaziti na prvu. Neće biti najiskričavija na nebu. Ma možda je više nećeš ni vidjeti. Ali bit će tamo, vratit će se. Konačno u ruhu koje je njeno, po njenoj mjeri. Osjetit ćeš ju, zračit će nekom novom energijom. Kada najsjajnije padnu, više ne žele putevima lažnog sjaja. I ona će tebe osjetiti. Prepoznat će te, ako si prošao sličan put. Smetat ćeš joj više nego ranije, ako si još u šabloni. Neće ti se javiti kada joj kažeš da se javi. Umaraš ju, shvati. Pomoći će ti, ako želiš. No, trudit će se ne nametati. Ona je to prošla, ona zna. Za izlaz iz šablone treba vremena. Ne možeš pasti dok nisi pokušao živjeti. Dok nisi prošao stazama kojima si trebao.

Nemoj se bojati pada. On će doći bio ti spreman ili ne. Veseli mu se. Koliko možeš. Jer nakon njega više ništa neće biti isto. Ti nećeš biti isti. Vidjet ćeš. Razveselit ću ti se kad te vidim tamo gore. Među onima „slabijeg“ sjaja. Bit ćeš divna. Obećajem.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *